Roman prema kojem je snimljena sf serija “The Expanse” stiže u prijevodu taman za Interliber

 

Interliber je pred vratima, što znači da je krajnje vrijeme da vas počnemo obavještavati o novitetima koje donosi. Izdavačka kuća Hangar 7 na najveći domaći sajam knjiga stiže sa svojim prvim velikim stranim naslovom. Riječ je o Buđenju Levijatana (“Leviathan Wakes”), prvoj knjizi iz serijala Prostranstvo (“The Expanse”), autora James S. A. Coreyja (što je zapravo pseudonim Daniela Abrahama i Tyja Francka). Serijal se trenutno sastoji od pet knjiga („Caliban’s War“, „Abaddon’s Gate“, „Cibola Burn“ i „Nemesis Games“), od kojih šesta “Babylon’s Ashes” izlazi u prosincu ove godine. Planirano je ukupno čak devet naslova, a u isti univerzum autori su smjestili i tri novele i dvije kratke priče. Novela “The Churn” je objavljena u alamanahu znanstavno fantastične književnosti Titan 3 koji će također izaći iz tiska taman za Interliber u nakladi Hangara 7. Spomenute naslove potražite na njihovom štandu 15F, na uobičajenom mjestu u paviljonu 6, a moći ćete ih kupiti i u sklopu Algoritmovog štanda u paviljonu 5.

Ako niste samo fan knjiga moguće je da vam je već zapela za oko i Syfy-eva serija “The Expanse“ čija je čitava prva sezona snimljena upravo prema predlošku romana Buđenje Levijatana. I ne, neće ostati samo na prvoj sezoni, publika je seriju kao i serijal knjiga izvrsno prihvatila te drugu sezonu nestrpljivo očekujemo s početkom iduće godine. Također početkom iduće godine, odnosno najkasnije u rano proljeće Hangar 7 će plasirati i drugi naslov iz serijala Prostranstvo.

Info o knjizi:

Čovječanstvo je koloniziralo Sunčev sustav – Mars, Mjesec, asteroidni pojas i dalje – ali zvijezde su još uvijek izvan dohvata.
Jim Holden, časnik na brodu za iskapanje leda koji kruži od Saturnovih prstena do Pojasa i natrag, sa svojom je posadom naletio na napušteni brod Scopuli. Za ono što su otkrili mnogi su spremni ubiti… U Sunčevu sustavu kuha i izbit će rat ako Jim ne otkrije tko je ostavio taj brod i zašto.
Detektiv Miller traži djevojku. Jednu djevojku u sustavu s milijardama drugih, no njezini roditelji imaju novaca, a novac otvara sva vrata. Kad ga trag odvede do Scopulija i Holdena, postaje mu jasno da ta djevojka drži ključ svega.
Holden i Miller moraju se provući između zemaljske vlade, revolucionara iz Saveza Vanjskih Planeta i tajnih korporacija – a izgledi nisu na njihovoj strani. No, tamo vani u Pojasu, pravila su drukčija, i jedan mali brod može promijeniti sudbinu svemira.

Izvadak iz knjige:

PROLOG: JULIE

Scopuli su oteli prije osam dana i Julie Mao konačno je bila spremna prihvatiti smrt.

Morala je provesti osam dana zarobljena u spremištu da stigne do tog stanja. Prva dva dana nije se micala, sigurna da ljudi u oklopu koji su je ovamo doveli misle ozbiljno. Odveli su je u brod na kojem prvih nekoliko sati nije radio pogon, tako da je lebdjela u spremištu, čuvajući se laganim dodirima od zabijanja u zidove ili atmosfersko odijelo s kojim je dijelila prostor. Kad se brod pokrenuo i potisak joj dao težinu, stajala je u tišini dok joj se noge nisu ukočile, pa polako sjela u fetusni položaj. Popišala se u svoj kombinezon, ne mareći ni za toplu vlagu i svrab ni za smrad, jedino je pazila da se na mokrom podu ne oklizne i ne padne. Nije smjela dizati buku. Ubili bi je.

Trećeg dana, žeđ ju je natjerala da se pokrene. Odasvud se čula buka broda. Slaba potmula tutnjava reaktora i pogona. Stalno šištanje i lupanje hidrauličnih i čeličnih reza dok se hermetička vrata između paluba otvaraju i zatvaraju. Koraci teških čizama na metalnim palubama. Čekala je dok se svi ti zvukovi nisu udaljili, zatim je skinula skafander s kuke i spustila ga na pod spremišta. Pažljivo osluškujući svaki zvuk koji bi mogao značiti da se netko približava, polako je rastavila odijelo i izvadila iz njega spremnik s vodom. Voda je bila stara i ustajala: to odijelo očigledno nitko nije koristio ni obnovio cijelu vječnost. Ali ona nije okusila gutljaj vode već dva dana, i mlačna voda zemljanog okusa iz spremnika odijela bila je najbolja stvar koju je ikad okusila. Morala se jako potruditi da je halapljivo ne proguta i odmah ne povrati.

Kad je opet osjetila potrebu za mokrenjem, izvukla je iz odijela vrećicu s kateterom i olakšala se u nju. Sjela je na pod, na mekano i gotovo udobno odijelo, pitajući se tko su njezini tamničari – Združena mornarica, pirati, ili nešto još gore. Povremeno je spavala.

 * * *

Četvrtog su je dana izolacija, glad, dosada i sve manji broj mjesta na koja je mogla odlagati mokraću konačno potakli da uspostavi s njima kontakt. Čula je prigušene bolne krikove. Negdje u blizini, njezine suputnike tukli su i mučili. Ako privuče pažnju otmičara, možda ju jednostavno odvedu ostalima. To bi joj bilo prihvatljivo. Mogla bi podnijeti da je premlate. Bila bi to mala cijena kad bi značila da će opet vidjeti ljude.

Spremište u koje su je zatvorili bilo je smješteno uz unutarnja vrata zračne komore. Za trajanja leta to područje obično nije bilo pretjerano prometno, iako joj je raspored prostorija ovog broda bio potpuno nepoznat. Razmišljala je o tome što reći, kako se predstaviti. Kad je najzad čula da se netko kreće prema njoj, pokušala je vikati da želi van. Ostala je iznenađena kad joj je iz grla izašlo tek suho struganje. Gutala je, kružila jezikom po ustima da stvori nešto sline, pa pokušala još jednom. Iz grla joj je izašlo još slabašne škripe.

Ti su ljudi bili točno ispred vrata njezina spremišta. Neki glas nešto je tiho govorio. Julie je zamahnula šakom namjeravajući lupiti po vratima kad je razabrala što taj glas govori.

Ne. Molim vas. Nemojte.

Dave. Njezin brodski mehaničar. Dave, koji je skupljao isječke iz milijuna stripova i znao milijun šala, molio ih je tihim, slomljenim glasom.

Ne, molim vas ne, nemojte, rekao je.

Začulo se škljocanje hidraulike i mehanizma brave kad su se otvorila unutarnja vrata zračne komore. Jedan mesnati tupi udarac kad je netko nešto bacio u komoru. Još jedan klik kad se zračna komora zatvorila. Šištanje zraka iz komore.

Kad je završila izmjena zraka u zračnoj komori, ljudi s vanjske strane njezinih vrata su otišli. Nije lupala po vratima da im privuče pažnju.

* * *

Pročistili su brod. Kad vas zadrži mornarica unutarnjih planeta to je loš scenarij, ali su oni svi bili uvježbani za takve situacije. Pročistili su osjetljive SVP-ove podatke i preko njih prepisali bezazlene zapise s lažnim vremenskim oznakama. Zapovjednik je uništio sve što zbog preosjetljivog sadržaja nije mogao povjeriti računalu. Kad se napadači ukrcaju na brod, moći će se praviti da su nevini.

Ali ništa od toga nije bilo važno.

Nije bilo pitanja ni u vezi s brodskim teretom ni u vezi s dozvolama. Napadači su upali kao da je brod njihov, i zapovjednik Darren se predao kao pas. Svi drugi – Mike, Dave, Wan Li – svi su oni digli ruke i mirno surađivali. Pirati, trgovci robljem ili što su već bili odvukli su ih s malog transportnog broda koji je bio njezin dom niz pristanišnu cijev u odjeći bez ikakve zaštite. Tanak sloj cijevi od poliestera bio je jedina stvar između njih i velikog ništavila: nadali su se da se neće poderati; inače zbogom pluća.

I Julie je išla s njima, ali tada su gadovi pokušali staviti ruke na nju, strgnuti s nje odjeću.

Pet godina vježbanja jujutsu u niskoj gravitaciji i oni u zatvorenom prostoru bez gravitacije. Nanijela im je mnogo štete. Gotovo je počela misliti da bi mogla pobijediti kada joj se niotkuda šaka u rukavici zabila u lice. Nakon toga, sve joj se zamutilo. Zatim spremište, i Ustrijeli je ako samo pisne. Četiri dana bez da je ispustila ikakav zvuk dok su ispod tukli njezine prijatelje i jednog od njih bacili kroz zračnu komoru u svemir.

Nakon šest dana, sve se primirilo.

U izmjeni nastupa svijesti i rascjepkanih snova, bila je tek nejasno svjesna zvukova koraka, razgovora, otvaranja i zatvaranja nepropusnih vrata te potmule tutnjave reaktora i motora koja je s vremenom utihnula. Kad je pogon prestao raditi nestalo je i gravitacije, pa se Julie probudila iz sna u kojem je jurila u svom starom slupu, zatekavši se kako lebdi, dok su joj pobunjeni mišići vrištali i polako se opuštali.

Dovukla se do vrata i pritisnula uho uz hladan metal. Prožimala ju je panika sve dok nije ulovila tihi šum pročistača zraka. Brod je još imao energije i zraka, ali pogon nije bio uključen i nitko nije otvarao vrata, hodao ni razgovarao. Možda je trajao sastanak članova posade. Ili okupljanje na nekoj drugoj palubi. Ili su svi bili u inženjerskim prostorijama i rješavali neki ozbiljan problem.

Provela je cijeli dan osluškujući i čekajući.

Do sedmog dana potrošila je zadnji gutljaj vode. Zadnja dvadeset i četiri sata nitko na brodu nije prišao dovoljno blizu da ga čuje. Sisala je plastičnu karticu koju je strgnula sa skafandera dok nije nakupila nešto sline; zatim se počela derati. Derala se dok nije promukla.

Nitko nije došao.

Osmog je bila spremna umrijeti. Bila je već dva dana bez vode, dok je torba s njezinim tjelesnim otpadom bila puna već četvrti dan. Uprla se ramenima u zadnji zid spremišta i usadila dlanove u bočne stranice. Zatim je udarila nogama najjače što je mogla. Zamalo se onesvijestila od grčeva koji su je ulovili od tog prvog udarca. Nije se onesvijestila, ali je vrisnula.

Glupačo, rekla je sama sebi. Bila je dehidrirana. Osam dana bez ikakve aktivnosti bilo je više nego dovoljno da atrofira. Ako ništa drugo, mogla se bar prvo protegnuti.

Masirala si je krute mišiće dok grčevi nisu popustili, protegnula se i usredotočila um onako kako je to radila nekad u dojou. Kad je ponovo stekla vlast nad tijelom, opet je udarila nogom. I opet. I opet, dok se kroz rubove spremišta nije počelo nazirati svjetlo. I opet, dok se vrata nisu toliko iskrivila da su doticala dovratak jedino u tri šarke i bravi.

I posljednji put, kad ih je svinula tako da reza više nije bila u svom utoru a vrata su se širom otvorila.

Julie je izletjela iz spremišta poput metka, ruku podignutih na prsima, spremna izgledati bilo prijeteći bilo užasnuto, ovisno o tome što joj se učini korisnije.

Na cijeloj toj palubi nije bilo nikog: zračna komora, spremište skafandera u kojem je provela posljednjih osam dana i još pet-šest drugih spremišta. Sve je bilo prazno. Iz opreme za vanbrodske aktivnosti otrgnula je magnetizirana vodoinstalaterska kliješta dovoljno velika da njima nekom razbije lubanju, zatim se spustila ljestvama za posadu na donju palubu.

Pa još jednu ispod te, pa još jednu ispod te druge. Kabine osoblja bile su pospremljene, gotovo vojnički uredne. Kantina, s tragovima borbe. Ambulanta, prazna. Spremište torpeda. Nigdje nikog. Komunikacijska stanica bila je prazna, bez napajanja i zaključana. U nekoliko senzorskih zapisa koji su i dalje pritjecali nije bilo ni traga Scopuliju. Utroba joj se ponovo zgrčila. Paluba za palubom i soba za sobom bile su beživotne. Nešto se bilo dogodilo. Curenje radijacije. Otrov u zraku. Nešto što ih je natjeralo da napuste brod. Pitala se bi li bila u stanju sama voziti taj brod.

Ali ako su napustili brod, zar ih nije trebala čuti kako izlaze kroz zračnu komoru?

Stigla je do okna na zadnjoj palubi, onog koje vodi u strojarnicu, i stala jer se nije otvorilo automatski. Crveno svjetlo na ploči značilo je da je prostorija zatvorena iznutra. Ponovno je pomislila na radijaciju i druge velike kvarove. Ali ako je bilo što od toga bio slučaj, zašto su zaključali prostoriju iznutra? Osim toga, prošla je kraj niza kontrolnih ploča na zidovima. Ni na jednoj od njih nije blještalo nikakvo upozorenje. Ne, nije to bila radijacija, bilo je nešto drugo.

Ovdje je u pitanju bilo nešto drugo. Krv. Razbacan alat i kutije. Štogod da se dogodilo, dogodilo se ovdje. Ne, ovdje je počelo. A završilo se iza tih zabravljenih vrata.

Trebala su joj dva sata da pomoću plamenika i poluga iz alatnice razreže vrata prema strojarnici. Uz oštećenu hidrauliku, morala ih je svijati dok ih nije otvorila. Zapuhao je nalet toplog vlažnog zraka, donoseći bolničke mirise bez antiseptika. Bakrenast, odvratan miris. Znači, komora za mučenje. Njezini prijatelji bit će unutra, pretučeni ili izrezani u komadiće. Julie je odvagnula teška kliješta u ruci spremna razbiti barem jednu glavu prije nego što je ubiju. Otplutala je nadolje.

Strojarnica je bila golema, nadsvođena poput katedrale. Sredinu je najvećim dijelom zauzeo fuzijski reaktor. Nešto s njim nije bilo u redu. Tamo gdje je očekivala vidjeti očitanja, štitnike, kontrolne uređaje, činilo joj se da preko jezgre reaktora teče sloj nekakva mulja. Julie je lebdeći polako krenula prema tome, držeći se i dalje jednom rukom za ljestve. Neobičan miris nadjačao je sve ostalo.

Struktura mulja stvrdnutog oko reaktora nije nalikovala ničem što je dotad vidjela. Kroz to su prolazile cijevi kao vene ili ventilacijski kanali. Jedan dio je pulsirao. Dakle, to nije bilo mulj.

Nešto što je stršalo iz toga pomaknulo se prema njoj. U usporedbi s cjelinom, činilo se ne veće od palca ili malog prsta. Bila je to glava zapovjednika Darrena.

“Pomozi mi”, rekla je glava.