Osvetnici – superherojski film po mjeri

Čitatelji i poznavaoci stripa, a naročito oni koji od stripa žive, nerijetko su razočarani filmskim adaptacijama priča i junaka devete umjetnosti. A tko da ih krivi kada na prste jedne ruke stane ono što valja i vrijedi biti zapamćeno – kao Donnerov  Superman (1978) ili Miliusov Conan iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Srećom, tu i tamo će izroniti i nešto vrijedno kada takve filmove rade oni koji su barem čitali stripove, ako se već nisu potrudili razumijeti ih. A kada iza kamere stane iskren ljubitelj i poznavalac stripa, a vješt u filmskom izričaju, moguće je i iznenađenje.

Iako američki superherojski strip nije moja brija, okej mi je ikonografija i neki su uratci na samome vrhu moje liste omiljenih – na pusti otok sigurno nosim Mooreovo remek-djelo Watchmene. Zato u pravilu odem u kino pogledati što je novoga iz DC-jeve ili Marvelove kuhinje završilo na velikom platnu.

I ugodno se iznenadim (rekao bih očekivano, ali ne želim biti pretenciozan), nakon što sam odgledao Osvetnike. Solidna adaptacija, zabavna, pristojno pametna i bez pretenzija, a povrh toga, ne gubi vezu s korijenima – ostaje vjerna stripu. Možda malo popuštam, ali slab sam na Jossa Whedona koji nam je bio podario jednu od najboljih SF serija. Joss jednostavno kuži spiku, (gledali smo Firefly), vrlo dobro je znao što će s Osvetnicima – hrpom jakih karaktera koji su toliko disfunkcionalni zajedno da ih samo Whedon može strpati u isti kadar i dati im prostor da se razmašu, a ne uguše.

Spretno je ujedinio skupinu junaka i prateći pojedinačne sudbine složio zajedničku avanturu s tipično stripovskim zapletom – jedan je zajednički neprijatelj kojeg treba poraziti jer, naravno, hoće osvojiti svijet i vladati Zemljom – pljesak za Lokija. Za to čak postoji i jasan razlog – ljudima je sudbina da netko njima vlada, objašnjava negativac iz Asgarda.

Svaki je superheroj jedan kotačić u dobro podmazanoj priči koja je uvijek u prvom planu, što je malo čudno jer u zadnje vrijeme gotovo uvijek gledam specijalne efekte u prvom planu. Priča u Osvetnicima dominira, oblikuje likove koji, kako film odmiče, postaju sve više od krvi i mesa. Otkrivamo kako oni sami otkrivaju svoju ljudskost jer ono što ih čini superherojima već odavno znamo. Film nas ne zamara nepotrebnim, prenapuhanim akcijskim scenama, ne opterećuje nas pozama. Sitiuacije se u akcijskim filmovima razriješavaju i dijalozima, a Osvetnici su prilično dobar primjer kako to treba činiti (Michael Bay uči!). Zahvaljujući suvislim riječima koje izlaze iz usta glumaca, razgovori su napete akcijske scene, a kada se heroji međusobno mlate, sudjelujemo u jasnom dijalogu. Sve su vrline ujedno upotpunjene manama, i niti jedan ljudski život nije besmisleno potrošen i marginaliziran. To je jako puno za akcijski film s likovima koji trčkaraju u tajicama i plaštevima (a poneki i u podrapanim hlačama) i ruše sve oko sebe.  I u konačnici, sve sjeda na svoje mjesto.

Osvetnici su iskristalizirali i odličnog Hulka. Mark Ruffalo kao Banner pokazao se idealnim i bilo bi šteta neiskoristiti taj potencijal da ovakvo zeleno čudovište dobije svojih 100 minuta. I ostatak glumačke ekipe je na nivou, ali Tom Hiddlestone kao Loki baca prilično dugu sjenu iza i oko sebe. Dostojan negativac kojem treba parirati više ‘dobrica’.

Osvetnici su  dakle i malo više od dobre zabave, iako dozvoljavam da je to samo u mojoj glavi, u kojoj trenutno mantram: “… samo da za Osvetnike 2 opet angažiraju Jossa Whedona. Samo da za …”