Recenzija romana “Robopokalipsa” Daniela H. Wilsona

Ovo ljeto većinu vremena provodim ispod ventilatora i čekam nekakav znak da mi život može nastavit dalje. Tom znaku još uvijek ni traga, a dosadu sam ovoga puta odlučio ubijati blesavim treš filmovima i video igrama s puno ubijanja (izašao je novi Wolfenstein!). I baš mi je počelo biti žao što u zadnje vrijeme ne čitam toliko koliko bih htio kada sam odjednom naletio na jednu posebnu knjigu koja je izgledala kao da može zadovoljiti sve moje želje. Roman se zove Robopokalipsa i samo po imenu zvučalo mi je kao nešto što bi moglo biti glupo, ali zabavno. Točno ono što mi treba uz ventilator i ove vrućine! I po tom pitanju knjiga bome nije razočarala.

Roman je napisao Daniel H. Wilson. Nisam imao pojma tko je taj pa sam malo guglao i saznao da je dosta mlad tip i da često piše o robotima. Dobivao je nagrade za knjige kao što su: How to Survive Robot Uprising i How to Build a Robot Army, a uz to čovjek ima i doktorat u robotici. Očito zna što radi.
U tri minute guglanja nisam uspio saznati za što stoji ovo H.

Toliko o njemu.

Roman započinje nakon što se odvila sama robopokalipsa. Ljudi su pobijedili, ali je zato cijelo čovječanstvo pretrpjelo velike posljedice. Nije to neki spojler, te stvari ustanovljene su odmah na početku. Jedan od preživjelih odluči napisati priču o novom ratu i herojima koji su se u njemu borili. I tu završava prolog i počinje ostatak romana koji se svodi na svakakve zapise koji polako prepričavaju tok rata. Ima tu intervjua, snimki s kamere, dnevničkih zapisa… Ima svačega, ali iako taj format na početku ima smisla, kasnije u romanu postaje zamoran jer je autor počeo smišljati svakakve apsurdne načine kako bi priču nekako gurao dalje. U konačnici jedina razlika u novijim zapisima je što su u različitim licima ili samo malo drugačije pisani. Zbog toga roman svako poglavlje djeluje sve manje konzistentno. Osim toga, svaki zapis, odnosno poglavlje, počinje ekspozicijom koja objašnjava kako je došlo do trenutne scene, a isto tako nakon poglavlja je u nekoliko rečenica objašnjeno što se dogodilo nakon nje. U konačnici i nije bitno ako je poglavlje završilo cliffhangerom jer doslovno odmah nakon njega je sve razriješeno.

Naravno da takav pristup ne omogućuje nikakav razvoj likova. Wilson je htio akcijski roman i on je bome to i napravio. Svako poglavlje pršti akcijom, a sve što se dešava između tih akcijskih scena je nebitno. Zbog toga većina likova ispadaju samo bezlični borci kojima je jedina uloga pucati na horde robota. Neki likovi znaju imati samo jedno poglavlje, ali i oni koji ih imaju više svejedno mogu nestati bez da su napravili išta vrijedno spomena osim što su nam ponudili dvije-tri akcijske scene. Možda i najključniji lik ustanovljen je na samom kraju, a nedugo nakon toga roman završava na jedan nagao i nezadovoljavajući način.

Što se priče tiče… Ma koja priča?! Bliska budućnost, zla UI, roboti napadaju ljude, a nakon nekog vremena i ljudi robote! To je to. Nije Wilson to posebno loše odradio, ali definitivno nije ništa neviđeno. Ali kao da se nešto više očekivalo od romana koji se zove Robopokalipsa. Ime stvarno govori sve. Za sada imamo blah za likove, blah za priču i blah za izvedbu sa zapisima, ali već sam spomenu da je roman čisto akcijski pa ajmo nešto reći o najjačem (možda i jedinom) adutu ovog romana. Akcija je krvava i brutalna. Na sve strane lete meso i vide. Ima borbi u gradu, na planinama, u zaleđenom podzemlju, u pustinji… Ima borbi s tenkovima i nekakvim tehno-zombijima, auti gaze ljude, veliki roboti koji liče na bogomoljke, bacači plamena, mitraljezi, bombe, endoskeletoni, eksplozije, aaaaaAAAAAAaa!!!

Odjednom možda zvuči kao da sam počeo komentirati Wolfenstein ili nekakvu video igru, ali nisam. To vam je taj roman. Je li akcija dobra? A solidna je. Dosta je brza, detaljna i živopisna. Roboti dolaze u svakakvim modelima i ljudi se bore na svakakve načine. Često su takva poglavlja i zabavna, moram priznati, ali nedostatak pravih likova u konačnici ih ipak čini zaboravljivima. Nakon tristo stranica toga stvar pak postaje i više nego naporna.

Robopokalipsa je roman koji će vjerojatno zadovoljiti ljude koji vole robote i što više akcije. Ne kritiziram ja ničiji ukus, ako vam to odgovara onda dajte ovom romanu šansu. Osim toga, ovo bi možda bila idealna knjiga za preporučiti nekom mlađahnom rođaku/nećaku/sinu koji vjeruje da su knjige samo dosadni, filozofski mambo-jumbo. Čini mi se da bi mogla biti dosta dobar uvod u literarni SF tinejdžerima kojima je još prerano za prave velikane. Knjiga se čita brzo i neće vam uzeti previše vremena. S druge strane… Blah.
Valja napomenuti da je Robopokalipsa pri izlasku bila iznimno uspješna knjiga pa je nedugo nakon toga proglašena bestselerom. Rezultat tog uspjeha su ovogodišnji nastavak Robogenesis, a i adaptacija koju bi trebao režirati Steven Spielberg. Film još uvijek nije u produkciji i nije određeno kada će ona započeti, ali ja svejedno preporučam da pričekate adaptaciju. Tako je… Ova knjiga dobiva ocjenu: pričekajte film.