Home / Recenzije / Knjige / Retro: prikaz romana “Pjesma sudnjeg dana” Georgea R. R. Martina

Retro: prikaz romana “Pjesma sudnjeg dana” Georgea R. R. Martina

 

18112014_Pjesma_rec

Pjesma sudnjeg dana
Originalni naslov: The Armageddon Rag
Autor: George R. R. Martin
Godina izdanja: 2012.
Nakladnik: Algoritam
Uvez: meki
Broj stranica: 348
Jezik originala: engleski
Originalno izdanje: 1983.
Prevoditeljica: Božica Jakovlev
ISBN: 978-953-316-554-7

Seks, droge i rock ‘n’ roll. Već izlizana fraza koja u tri temeljna elementa generalizira i/ili sumira mladenaštvo šezdesetih, uz gomilu ostalih društveno-političko-kulturalnih procesa koji su se istovremeno odigravali. Ako i nije bilo tako, vjerujem da bi ondašnja generacija sa sjetom upravo to istaknula. Buntovništvo protiv vladajućih struktura, borba za ljudska prava i eksperimentiranje na svim područjima života i kulture. Poziv na revoluciju na svim frontama. Osim na ratnim, dakako. Osobno bih izdvojio liberalnu seksualnu revoluciju, eksperimentiranje s LSD-jem i Woodstock, tri stvari za koje mogu zasigurno reći da mi je žao što nisam proživio (da sam živio u Americi, naravno). Rock glazbu bi mogli definitivno izdvojiti, prema mnogim svjedočanstvima koje sam imao priliku čitati ili vidjeti, ovo je bila kategorija koja je igrala veliku ulogu u životu mladih (bok uz bok ostalim dvjema komponentama čarobnog trojstva šezdesetih). Tu su bili Beatlesi i John Lennon, Jimi Hendrix, Janice Joplin, The Doors, Bob Dylan i Rolling Stones; i mnogi drugi znani i neznani koji su je obilježili. Uz glazbu se živjelo i umiralo, ona je bila kruh svagdašnji i svakodnevni stil života; poziv na borbu, i na mir. Ona je svjedočila stvaranju mnogih kultova koji žive i dandanas, ona je otvarala nove obzore i obilježila generacije… Nije ni čudno što je jedan respektabilni autor odlučio posvetiti cijeli jedan roman toj temi. I tom vremenu.

Možemo nastaviti ovako: “I dok razulareni fanovi megauspješne fantasy sage Pjesme vatre i leda s nestrpljenjem (i laganim bijesom) očekuju svoj davno najavljeni novi nastavak “Winds of winter”…” Ili možemo početi ovako: “I dok gledatelji-fanovi s nestrpljenjem očekuju novu sezonu ultrapopularne serije Igra prijestolja temeljene na Martinovom predlošku – i istovremeno knjiški moljci ljutito odmahuju glavom prema seriji…” Ili možemo sasvim jednostavno početi bez spominjanja aktualnih radova novookrunjenog kralja fantastične literature nakon Tolkiena, Georgea R.R. Martina. Ako ništa drugo, i jedan i drugi imaju iste srednje inicijale – R. R. Nazovimo to sudbinom, sinkronicitetom ili običnom slučajnošću, no činjenica jest da su obadva zaista dva megapopularna fantasy pisca koja uživaju štovanje i uže zajednice fanova, kao i šire populacije čitatelja i gledatelja. Nakon ovih neizbježnih usporedbi, koje se same po sebi nameću, vrijeme je da se vratimo na pravi kolosijek. Pjesmi Sudnjeg dana iliti u originalu Armageddon Rag. Rag dolazi kao skraćeno od ragtime, nekad vrlo popularnog glazbenog stila crnačke glazbe. Koje dvije-tri dekade ranije, Martin je bio poštovani i izučeni pripovjedač, pisac kratkih priča i romana, no ni blizu takvoj enormnoj popularnosti kakvu ima danas. 1983. godine, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Martin je izdao roman, tzv. rock-horror, koja je nikad ispričana ispovijest jednog hipija o jednom dobu koje ga je obilježilo. Priča je originalno nastala u obliku kratke priče rađenu za jednu od zbirki priča Gardnera R. Dozoisa, koja je kasnije proširena i pretvorena u roman.

Još jedan njegov istaknuti kolega iz spisateljske branše, Stephen King, kao što je napomenuto na omotu izdanja Algoritma izjavio je da je ovo – “najbolji roman o glazbi i mitu šezdesetih”, a ja bih dodao da je to zato jer je pisan upravo po njegovom guštu, s horor prizvukom i velikim poštovanjem prema rock (kontra)kulturi šezdesetih. Da ga nije Martin napisao, vjerujem da bi King prije ili poslije ovako nešto napisao. A možda već i je. Specifičnost romana je da sadrži i prigodni soundtrack, svoju vlastitu zvučnu kulisu kad god ulazimo u pojedino poglavlje. Tako primjerice samo uvodno poglavlje citira pjesmu “Those were the days!” Genea Raskina, a prije nego glazbeni krešendo dosegne vrhunac u poglavlje uvode nas “The Doors” i njihov The End. Čak sadrži i naslovnice prvih četiri albuma notornih Nazgûlovaca, simbolički tematiziranih.

Iako “Pjesma” – kao što vidimo ovo je još jedna od priča s tim terminom u naslovu – ne spada u žanrovsku domenu njegova pisanja zadnjih 20 godina, vidim da me se dojmio i striček Martin s početka osamdesetih. Možda vas spomen naziva rock-grupe Nazgûl, pjevača Hobbita ili cijeli njihov opus pjesama, ugodno podsjeti kao posveta velikom kroničaru Međuzemlja – J. R. R. Tolkienu. No, to je sve što je zajedničko s njim i s njegovim fantastičnim svijetom. Ovo nije domena fantasyja. Mogli bi ga okarakterizirati kao mračnu i bizarnu kombinaciju romana ceste, horora i drame o turbulentnim šezdesetima ispričanu kroz novinarsku istragu bivšeg ciničnog hipija Sandyja Blaira, vezano uz jedno ubojstvo nekadašnjeg glazbenog menadžera Jamieja Lyncha i njegov mitski rock sastav Nazgûl. Martin nas na početku (u prvom dijelu) romana navodi na detektivski žanr, novinarska istraga ritualnog ubojstva, no polako se žanrovske odrednice počinju prelijevati poput duginih boja, ispreplitati se i voditi u neočekivane smjerove i zaplete. Tek kad se iskristalizira prava namjera tzv. negativaca (u figurativnom smislu riječi), čitatelj može naslutiti u kojem smjeru Martin želi odvesti radnju. Originalnu postavu Nazgûla čine: Patrick Henry Robbins zvani Hobbit, Gopher John Slozewski, Rick Maggio i Peter Faxon, a njihov pridruženi član koji zamjenjuje preminulog glavnog pjevača je Larry Richmond. Srećemo ih 20-tak godina kasnije, nakon tragične događaja koji je uzrokovao raspad grupe na vrhuncu popularnosti. Upoznat ćemo ih vrlo detaljno kroz roman zahvaljujući Martin, a njihove priče analogije su sudbina mnogih drugih popularnih bendova tog doba koje je proždrlo to vrijeme ili čija je pak slava ostala zaustavljena u tom turbulentnom vremenu.

Po meni, djetetu kojeg je zaobišla ta revolucija šezdesetih, borba za razne ideale poput slobode ili mira u svijetu, borba protiv političkih autoriteta i ratnih intervencija; vrlo je zorno predočio stavove određenih kategorija ljudi koji su bili na jedan ili drugi način uključeni u sliku kretanja tog turbulentnog razdoblja. Bila je to generacija hipija, djece cvijeća, hedonista koji uživaju u životu, vođenju ljubavi, drogiranju i prije svega glazbi. Budući da se radnja dešava u osamdesetima, kad je ta generacija odrasla, Martin nam daje stanje i s te perspektive, što se dogodilo 15-tak godina kasnije. Jesu li ti ljudi ostali isti? Ili ih je život promijenio na različite načine? Da, Sandy tijekom svoje istraživačke turneje osim članova benda posjećuje i svoje stare prijatelje, i na temelju svakog od njih iznosi svojevrsnu komparativnu vremensku analizu. Nekadašnja Sandyjeva klika u prošlosti u potpunosti je obgrlila ideale djece cvijeća, u svakom njihovom stavu bilo je izraženo hedonizam, buntovništvo i težnja za slobodom i mirom, no danas su oni uvelike promijenjeni i kao da je svaki zaboravio svoj mladenački životni cilj. I način života. Sandyju primjerice jedan od starih prijatelja odlično sumira razloge promjene. “Priznaj, živjeti od danas do sutra je lijepo i romantično kad ti je 20, ali ti s 25 dosadi, utuče te s 30, a s 40 je nakazno. Počneš čeznuti za svim buržujskim pogodnostima kojima si se rugao kao klinac”. Tako upoznajemo sudbine nekolicine svjedoka tog vremena – slobodoumna Maggie, Bambi, šašavi Froggy, prkosni cinik Lark i opičeni hipik Steve zvani Slum. Slumova današnja sudbina još i najteže pada, doslovno je zarobljenik, okovan okovima primitivnosti i autoriteta. Svima njima potrebna je nova revolucija koja će ih osloboditi, no društvo kao da je zamrlo nakon šezdesetih. Skupa s Nazgûlima. I tako Nazgûli postaju živi simbol, utjelovljenje revolucije, no magija ne djeluje ako bend nije potpun. A on nije potpun bez Hobbita. Želi li Martin na ovaj način vratiti Tolkiena? Želi li nam reći da nema suštinskog fantasyja ako ga ne piše i predvodi Tolkien? Sve ove nove stvari mogu biti odlične, pitke, kvalitetne; no kad nema originalnog junaka koji utjelovljuje duh tog doba može li fantasy uopće tako razgaliti srca fanova? Ne znam što bi rekao Martin tridesetih godina nakon objave ovog romana, smetaju li mu izjave da je novi Tolkien? 😉 No, legende, iako su fizičke mrtve, one nikad ne umiru. I dalje jarko sjaje u svakoj pjesmi/knjizi koja je izvedena njima u čast. To je sigurno.

Drugi dio knjige, odnosno kako ona ide kraju, ona ima sve teži i mučniji zadah, vizije smrti i uništavanja, noćne more, postaju sve češće i izraženije u Sandyjevoj percepciji. Nazgûli se ponovno okupljaju, a to okupljanje pretvorit će se u vrtlog ludila, smrti, frenetičnog krešenda uz riffove gitare i vraćanja tog starog doba kad su ljudi imali volje i želje promijeniti stvari, nabolje dakako… Kad se nisu libili dići ruke u pozdrav miru, i s cvijećem suprotstaviti se tenkovima.

Roman je nakon objavljivanja bio komercijalni neuspjeh, no ona i dandanas ne izlazi iz tiska. Pola zasluga naravno nosi Martinova planetarna popularnost. No, Pjesma Sudnjeg dana je bio jedan od prvih Martinovih romana koje je objavio Algoritam (u tvrdim koricama), ako ne i prvi, još davne 2000. godine. Meko izdanje izašlo je ponovno 2012. Roman možda nije za svakoga, posebice zbog intenzivnog bavljenja kontrakulturom, kao i evidentiranja i doslovnog praćenja Nazgûlovaca na turneji poput okorjele groupie djevojke. No s druge strane Martin je zaista izgradio zapanjujuću mitologiju jednog fiktivnog benda, napisao mu pjesme za cijeli album! Takva iznimna detaljnost da zapravo možeš snimiti album na temelju toga ili uistinu povjerovati da su Nazgûli živi, je stvarno zapanjujuća stvar! Zapravo, ovako nešto nisam očekivao od jednog Martina, sredovječnog bradonje (u onom toplom pripovjedačkom smislu), kojeg sam uvijek zamišljao straightforward geekom i zaljubljenikom u srednjovjekovnu povijest i fantastiku; a ispada da je bio pravi hipi, štovatelj rock glazbe koja je na svoj način također mijenjala svijet. Eto, bolje da me se ugodno iznenadi, nego da budem razočaran. 😉 Za kraj, jedan nazgûlovski stih…

“All that dead look just like you, when they’re playin’ the armageddon rag!”

Check Also

Spider-Man: Far From Home, prikladan epilog filma Avengers: Endgame

Ako je Captain Marvel bio prolog konačnom obračunu u filmu Avengers: Endgame, Spider-Man: Far From …

NOS4A2 – Snovi o Božiću jednog vampira

Pratite li serijal direktno u tjednom režimu na AMC mreži ili ste već odradili svoje …

Web Statistics