Recenzija romana Zmajeve oči Stephena Kinga

Zmajeve oči  (The Eyes of the Dragon)
Autor: Stephen King
Godina izdanja: 2013. (1987. original)
Nakladnik: Zagrebačka naklada
Uvez: meki
Broj stranica: 310
Prevoditeljica: Vida Trojak
Jezik originala: engleski

NEKA SE SVAKI MAJSTOR DRŽI SVOG ZANATA

Stephen King i fantasy nisu baš pojmovi koji idu ruku pod ruku. Iako je ‘kralj horora’ s fantasyjem zaplesao u Talismanu (i to sudeći po obimu knjige otplesao cijeli bal) i iako mnoge njegove knjige sadržavaju likove i/ili pojave koji ne bi stršali ni u jednom fantasy uratku, zanimljivo je da je King u jeku svoje karijere pisca horora iznjedrio ovu ‘ispričat’ ću vam priču’. U stvari, nema druge nego nazvati ju bajkom.

(Pero)laka za čitanje, smještena u alternativni svemir koji zrcali srednji vijek u Europi, u njoj se neće naići na tihu jezu kakva krasi horore ili trilere. No, kako rano (točnije, na prvoj stranici) postane evidentno da je riječ o bajci, čitatelj nije u neizvjesnosti po pitanju ishoda, tek po pitanju puta kojim će protagonisti do njega koračati. Postavke su arhetipske; ostarjeli kralj, kvaran savjetnik, dva sina od kojih je jedan lijep, ‘savršen’ i omiljen a drugi neugledan, slab i povodljiv, te misteriozno ubojstvo vladara radi kojeg prestolonasljednik biva nepravedno utamničen. Da, pojavljuje se i zmaj, van kronološkog pripovijedanja u jednoj od retrospekcija, koji biva promptno ubijen bez prevelike pompe. Kraj i udijeljena (pjesnička) pravda ne iznenađuju no u ovoj priči konac djelo ne krasi i ne donosi zaokruženu hepiendovsku cjelinu, već ostavlja prostor za neizvjesnost odnosno daljnje pripovijedanje u čemu je jedina veća razlika između ove i klasičnih bajki.

Fantastično se u priči mahom pojavljuje rubno i iz treće ruke, po spominjanju, te u liku kraljevog savjetnika koji je očito nadnaravno biće koje želi činiti zlo zla radi. Taj izvitopereni, zlikovački larpurlartizam je najveća zamjerka u priči jer pokretača radnje lišava motivacije. Iako je King svom elementalu zla neslučajno dao ime Flagg i lika reciklirao kao dežurnog mutikašu u svojim djelima od kojih je najpoznatije pojavljivanje ono u serijalu Kula tmine, nejasno je zašto bi ijedno biće potrošilo stoljeća u služenju da tu i tamo potakne koju pobunu u nekom kraljevstvu. King također koristi imena Delain te Roland koja će čitačima Kule tmine poznato zazvoniti u ušima, ali tu staje svaka sličnost i poveznica sa njegovim ‘ozbiljnijim’ opusom.

Polarizacija odnosno dualnost koja je osnovni element bajki je u knjizi toliko nametljivo upadljiva, da je čitatelju jasno zašto su one namijenjene djeci koja još nisu razvila kritički ukus. Temeljni mit – nadilaženje teškoća i kušnje, pobjeda čistoće duha i pravde, te simbolizam odrastanja i odvajanja djetetove individue od roditelja, donošenje odluka za sebe i snošenje posljedica za njih su utilitaristički utkani u priču koja i nema neku drugu vrijednost. Da li su Zmajeve oči stoga knjiga za djecu? Da, solidna priča koja će mlađe čitatelje sigurno zainteresirati i držati do kraja. Da li je riječ o ‘bezvremenom remek-djelu’ kako je reklamiraju? Ne. Riječ je o ‘standardnoj’ bajci koja je svoje elemente posudila iz drugih bajki, koje su pak svoje elemente posudile iz kolektivnog nesvjesnog i usmenih predaja starih koliko i samo čovječanstvo, te koja je začinjena sa par zrnaca soli iz Kingovog vlastitog repertoara. Zato je i treba dati na čitanje mlađoj populaciji uz caveat da je to Kingova nekarakteristična, da ne kažemo neprepoznatljiva, knjiga kojoj nije mjesto uz njegov opus horora.

A za starije ljubitelje, ovo je barem jedna od njegovih rijetkih knjiga u kojoj se ne pojavljuje pisac kao protagonist. Ali, upravo kao što u njoj nema tog poslovičnog pisca, nema ni Kinga kojeg poznajemo i volimo.