Home / Recenzije / Maniac: Jače! Jače, manijače!

Maniac: Jače! Jače, manijače!

Ako Maniac tehnički možda i nije distopija, nije ni daleko od toga.

Iako se ne odvija u diktaturi, ratu ili revoluciji, svijet ove Netflixove SF miniserije je poprilično turoban. U njemu, usamljeni ljudi unajmljuju očajnike koji ne mogu naći bolji posao kako bi se pretvarali da su im prijatelji ili obitelj. Dobar dio likova u seriji prisiljen je prihvaćati apsurdne, ponižavajuće ili opasne poslove kako bi preživjeli od mjeseca do mjeseca. Neonske reklame nagrđuju spomenike, mostove i zgrade čineći svijet ružnijim i vulgarnijim mjestom. Također, iako se Maniac naizgled zbiva danas, svijet serije je estetski i tehnološki zapeo negdje u posljednjim desetljećima prošlog stoljeća. Umjesto pametnih telefona i osobnih računala, koriste se video telefoni i javni kompjuterski terminali.

Owen Milgrim (Jonah HillThe Wolf of Wall Street) i Annie Landsberg (Emma StoneZombieland) protagonisti su ove pohabane alternativne stvarnosti. Owen je šizofreničar rastrgan između deprimirajuće svakodnevnice i fantazije u kojoj je on tajni agent koji će spasiti svijet. Sarkastična i agresivna Annie je traumatizirana ovisnica. Igrom slučaja, oboje se prijave kao pokusni kunići u eksperimentalni program korporacije Neberdine.

Sporedni su likovi podjednako fascinantni. Owenov otac (Gabriel ByrneIn Treatment) je autoritativni pater familias koji tjera svog sina da lažno svjedoči u sudskom procesu Owenovom sadističkom bratu Jedu (Billy MagnussenInto the Woods). Voditelj medicinskog projekta Dr. Mantleray (Justin TherouxThe Leftovers) pompozna je karikatura Carla Sagana – bez karizme, ali s perikom. Njegova majka Dr. Greta Mantleray (Sally FieldForrest Gump) je manipulativno čudovište iz noćnih mora.

Mantlerayov projekt pokušava izliječiti traume pacijenata kroz kombinaciju droga i virtualne stvarnosti. Redatelj Cary Joji Fukunaga (prva sezona True Detective) i scenarist Patrick Somerville (The Leftovers) se očito zabavljaju smišljajući različite virtualne svjetove. Pa je tako jedan od njih parodija epske fantastike nalik filmu Monthy Python and the Holy Grail. Drugi je inspiriran filmom Dr. Strangelove Stanleya Kubricka. Treći je nadahnut mafijaškim krimićima Martina Scorseseja. Čak je i stvarnost Maniaca zapravo samo još jedna posveta – briljantnoj satiričnoj distopiji Brazil Terrya Gilliama.

Kao filmofilu, sve su mi ove filmske reference bile itekako zabavne same po sebi. No, nisam se mogao oteti dojmu kako su autori ovakvim pristupom sami sebi napravili medvjeđu uslugu. Pogravajući se žanrovima i stilovima, Maniac se sa svakom novom stvarnošću sve više udaljava od fascinantnog odraza našeg društva koji je istodobno posve apsurdan i zastrašujuće stvaran.

Očekivao sam kako će me ovakav manirizam kao gledatelja emocionalno udaljiti od radnje serije. Zamislite moje iznenađenje kada se to nije dogodilo. Razlog tomu su ponajviše glumačke izvedbe Jonaha Hilla i Emme Stone koji ne samo da iznimnom lakoćom mijenjaju brzine ovisno o trenutnom žanru serije već pritom također neustrašivo utjelovljuju svoje likove kao ranjive, nesavršene a i pomalo antipatične ljude. Njihova mi je fantastična izvedba prodala poraze i pobjede njihovih likova.

Maniac

Maniac je baziran na istoimenoj norveškoj seriji iz 2014. godine. U njoj pratimo Espena (Espen Petrus Andersen Lervaag – ujedno i autor serije), bolesnika koji bježi od turobne stvarnosti u fantazije moći. U njima je Espen heroj Pokreta otpora, kauboj, tajni agent i jedini preživjeli u svijetu kojim haraju zombiji. Istodobno, u stvarnosti je on zatočen u psihijatrijskoj ustanovi a njegove fantazije nastanjuju drugi bolesnici i bolničko osoblje.

Originalna norveška serija poigrava se idejom kako je eskapizam jedini lijek od stvarnosti. Koliko je ta ideja zaista subverzivna, a koliko ide na ruku mentalitetu potrošačkog društva u kojem živimo dalo bi se raspravljati. Kako bilo, Netflixova serija preferira koristiti virtualne fantazije kako bi svoje protagoniste naposljetku dovela natrag u zbilju. Dok Annie i Owen odlijevaju napasti da se prepuste fiktivnim svjetovima u kojima mogu biti što god žele, u stvarnosti oni odrastaju u zrelije, hrabrije i bolje ljude. Na kraju dana, eksperimentalna terapija Dr. Mantleraya se, poput svake dobre priče, služi lažima kako bi pomogla ljudima da se nose sa istinom.

Nažalost, koliko god da mi je psihološki trijumf dvaju ljudi slomljenih stvarnošću bio katarzičan, toliko mi je bio i pomalo šupalj. Jer, dok naši junaci sretni odlaze u zalazak sunca, svijet u kojem žive i dalje se čini nepopravljivo potrganim. A zato što je u pitanju bolest sistema, to ne mogu ispraviti ni lijekovi ni terapije ni bilo koji drugi individualni napori. Da li bi Maniac bila bolja serija da se njezin svijet do kraja promijenio nabolje ili bi to bila samo još jedna isprazna eskapistička fantazija? Odgovor na to pitanje prepuštam vama.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Check Also

Overlord – Smrt zombijima, sloboda narodu!

Ratni horor film Overlord je nešto najbliže Wolfenstein igrama što sam imao prilike pogledati u …

Osjetite dašak mitologije u Short Treks: Calypso

Već od najave Short Treks mini epizoda, fokusiranih na jednog lika, očekivanja su možda najveća …

Web Statistics