Home / Videodrom / Mali vodič kroz neamerički sf/fantasy film

Mali vodič kroz neamerički sf/fantasy film

 

Poljski SF. Francuski ”steampunk”. Zvuči nekompatibilno? Moramo priznati kako nas je u većoj ili manjoj mjeri perfidni Hollywood sve indoktrinirao. Filmovi s ”tekuće vrpce” koji slijede istu provjerenu formulu (danas je to prequel ili sequel ili remake) donose, osim velike zarade, i gledateljima nešto utješno, stabilno. Ulazimo u kina točno znajući što da očekujemo, a to je obično puno eksplozija i malo supstancije (pri tom ne mislim na nikoga posebno; Michael Bay). Možemo li reći kako od guste ”Svete šume” ne vidimo stablo? Na zasićenom tržištu hrabra i originalna ostvarenja često prođu ispod radara ili češće zarade onu danas omiljenu etiketu ”indie”. Iz toga proizlazi kako je to onda film isključivo za ”zahtjevniju publiku”, uzak krug filmskih kvazi-intelektualaca, ostalima će biti apstraktan i nerazumljiv. Dakako, u suštini postoji dobar ili loš film, a ono što dobar neamerički film može obećati jest svježa i nepatvorena priča koja postaje kvalitetnija kako se udaljava od zahtjeva kapitalističke mašinerije.

”Magično kazalište – Ulaz nije za svakog – samo za poremećene.”
Hermann Hesse, Stepski vuk

10. ”Avalon” (2001.)

17012015_avalon_1

Distopijska budućnost srednje Europe, Call of Duty predmet je sprdnje, a klinci postaju ovisni o ”Avalonu”, ilegalnoj ”virtual reality” ratnoj simulaciji. Ash je girl-gamer, kraljica Avalona koja nemilosrdno ubija sve ”njubare”, distancirana, samotnjački tip. Kad sazna da postoji nova razina igrice, nestrpljiva je da se dokaže kao najbolja od najboljih. Problem je samo što, jednom kada uđeš, jedini način da izađeš jest da pobijediš. Avalon je jedan nebrušeni filmski kuriozitet. Sniman na poljskom govornom području, kamerom velikog japanskog anime, redatelja Mamorua Oshiia, kojem je ovo prvi igrani film izvan anime okvira. Poljska cyberpunk pustoš, neobičan portret glavne junakinje, dijalozi se ostvaruju samo kad su potrebni, izrazito spor tempo. Teško je zanemariti činjenicu kako se Avalon nalazi na samoj granici B produkcije, no ipak valja istknuti da je ova japansko-poljska kolizija izgurala jedan autentičan proizvod na temu transhumanizacije. Avalon vjerojatno nije za svačiji ukus, a za onog tko nije upućen u Oshiijevu osebujnu poetiku izvrstan uvod jest njegov, sad već kultni, zf uradak ”Ghost in a Shell”.

9. ”Welt am Draht” (”World on a Wire”) (1973.)

17012015_world_on_a_wire_2

Ako se uspijete oteti dojmu da kompletan ‘cast’ izgleda kao da je izašao iz njemačke verzije Boogie Nightsa, čeka vas tri i pol sata kanonskog zf krimića s elementima socijalne melodrame. Tema simulirane stvarnosti danas možda i nije toliko svježa, ali se kroz kvalitetne dijaloge (nakon kojih ipak ne slijedi snošaj) raščlanjuju filozofske implikacije koje je davno započeo Platon, te kasnije skepticizmom radikalizirao Descartes. Naime, nakon bizarne smrti Henryja Vollmera, voditelja projekta simulirane stvarnosti Simulacron, dr. Fred Stiller preuzima njegovo mjesto. Neobjašnjivi događaji koji slijede utječu na Fredovu psihičku stabilnost i upućuju ga da se zapita nalazi li se u simulaciji simulacije. World on a wire često je zaobilažen i podcijenjen, makar ga se 2010. godine pokušalo rehabilitirati izdanjem na DVD-u. Razlozi za takvu blasfemiju prvenstveno su, pretpostavljam, trajanje samog filma, koje je gotovo tri i pol sata, i pravo je postignuće pogledati ga u cijelosti. Sama premisa virtualne stvarnosti za današnju publiku nije toliko revolucinarna, nakon što je obrađena u puno popularnijem ”Matrixu”, ”The 13th Flooru”, čak i ”Inceptionu”. Nikako se ne smije izostaviti i avangardnu ličnost iza kamere, redatelja R. W. Fassbindera. Poznat po hiperproduktivnosti, ali i turbulentnom privatnom životu u kojem se izjašnjavao kao homoseksualac i antigay, dva se puta oženio, pamti ga se kao šovinista i antisemita. Predozirao se kokainom i preminuo 1982. u 38. godini.

8. ”Enter the void” (2009.)

17012015_enter_the_void_3

Gaspar Noé prije halucinogenog epa Enter the void ”proslavio” se desetominutnim silovanjem Monice Belucci u filmu ”Irreversible”. Vjerojatno mu je iz tog razloga odobreno da potroši 13 miljuna dolara na osobni eksperiment. Enter the void se, uz ”Koyaanisqatsi”, često pojavljuje na onim listama filmova koje valja pogledati ”when high on shrooms”. Na to će se najprije zakačiti brucoši humanističkog smjera lamentirajući o DMT-u i višim astralima svijesti. Nije neopravdano jer je ”Enter the Void” vizualno stvarno dojmljiv. POV (Point of view) stil snimanja prati mladog narkomana Oscara koji nakon smrti u wc-u ostaje u svojevrsnom limbu te nadgleda flourescentne labirinte Tokija prateći sve osobe s kojima je povezan, prvenstveno svoju sestru, striptizetu. U srži je egzistencijalistička premisa ”Što nakon smrti?” nadahnuta izvjesnom ”Tibetan Book of the Dead”. Radnja je isprekidana flashbackovima iz prošlosti, a primjetno je i koketiranje s Edipovim kompleksom, incestom, homoseksualizmom. G. Noé potrudio se uklopiti sve nastrane aspekte ljudske prirode u skoro tri sata meditativnog kadriranja. U cijelom filmu zbrojene su čak 4 minute kompletnog ”black screena”, a kadrovi s fraktalnim dizajnom (beskonačni uzorak), kada glavni lik halucinira na DMT-u, mjestimično podsjećaju na poznate windows media player vizuale.

7. ”Valhalla rising” (2009.)

17012015_valhalla_rising_4

U većini slučajeva prijatelj koji će vam preporučiti Valhalla Rising predstavit će ga kao alegoriju o sukobu nordijske i kršćanske misli i tisućljetne zamjerke zbog nasilnog pokrštavanja. Zaista, reference na skandinavsku mitologiju postoje, a i povijesna je činjenica kako je proces pokrštavanja na tim prostorima bio dugotrajan i mučan. U retrospektivi Vallhala Rising, uz scene izrazito grafičkog nasilja, prema kraju postaje pomalo zamoran, kao da se suhoparnom metafizikom pokušava nadomjestiti nedostatak radnje. Zaplet je minimalan, gotovo nepostojeći, a glavni lik Mads Mikkelsen, jednooki ratnik (po nekim teorijama trebao bi predstavljati personifikaciju Odina-Oneeye) nijem je i bez ijedne emocije, a njegovi motivi do kraja filma ostaju nejasni. No Nicholas Winding Refn ipak je uspio s vrlo malo postići puno i dobili smo film koji na toj viking-acid-trip razini funkcionira. One-eye skupa s dječakom prema kojem je zaštitnički nastrojen i skupinom kršćana prolazi pitoreskne krajolike Škotske. No, gdje ih vodi? U Valhallu (nordijski pakao)? Kadrovi njegovih vizija koje se obično obistine, prikazani su kroz crvene filtere (Hitchcock Vertigo shema), no on ništa ne poduzima da spriječi takav razvoj događaja. Neću otkrivati kraj, no valja spomenuti kako je Refn imao na umu više alternativnih završetaka, a najradikalniji bi bio ukrcavanje One-eyea na svemirski brod.

6. ”Renaissance” (2006.)

17012015_renaissance_5

Francuski distopijski animirani film. Još jedan vizualno dojmljiv uradak s ”meh” radnjom. Podsjeća na ”Scanner Darkly” i ”Sin City” s elementima Orwellove 1984. Potrebna je akomodacija oka na teški crno-bijeli kontrast i stop-motion. Sav uloženi trud oko zapanjujućih stripovskih vizuala (trebalo je sedam godina da se film dovrši) posebno je vidljiv na detaljnom prikazu Pariza. Pokreti likova su stvarno glatki i realistični, akcijske scene i potjere stvarno dinamične (s futurističkom izvedbom Citroëna pokazali su da ipak naginju autohtonom proizvodu). Dizajn je jedinstven, crno-bijeli kontrast naglašava taj noir aspekt i svi su tonovi dobro usklađeni, čak i kod distingviranja good guy-bad guy. Paul Arendt je u jednom članku opisao Renaissance kao ”Blade Runner s baguettom pod rukom”. To je ujedino i najveća zamjerka, sama radnja je koktel svih sf i noir klišeja. Karas (glas mu je posudio Daniel Craig) naprasiti je, nihilistični detektiv koji biva zadužen za pronalazak nestale Ilone, zaposlenice farmaceutske megakorporacije Avalon, koja kontrolira cijeli grad. Svi likovi s kojima se susreće imaju motiv, a kako misterija progresira, upliće se u klasične korporativne urote, eksploaticiju biotehnologije, romansu s Bislaneom (Ilonina sestra). Cjelina je dobro upakirana, vizualno atraktivna, ali malo educiranijim SF fanovima mogao bi biti banalan.

5. ” Los cronocrímenes” (”Timecrimes”) (2007.)

17012015_timecrimes_6

Timecrimes je španjolski timetravel film najsličniji ”Primieru” i ”Triangleu”. No, dok je radnja ”Primera” bila zapetljano klupko koje se pokušavalo razmrsiti čak i Vennovim dijagramima, Timecrimes ima ponešto jednostavniju naraciju i full frontal na golu Barbaru Goegal koji nas tjera da previdimo neke sitne nedosljednosti. Filmovi o putovanju kroz vrijeme oduvijek su bili sklizak teren. Uvijek će biti onih koji će tražiti i najsitniju nelogičnost, pozivati se na Einsteina i kvantnu mehaniku. Okviri koje je zadao redatelj Nacho Vigalondo sasvim su zadovoljavajući, a Karra Elejalde pružio je uvjerljivu ulogu srednjovječnog prdonje s dalekozorom, koji iz puke znatiželje uzrokuje nevjerojatan slijed događaja. Radnja se ne širi izvan svog mikrokozmosa, lokacije snimanja su ograničene, specijalnih efekata nema gotovo nikakvih. Kako to obično biva kod niskobudžetnih, festivalskih filmova, nedostatak utučenih dolara mora se kompenzirati dobrom glumom i konciznom pričom. Prokleti bili.

4. ”La jetée” (1962.)

17012015_la_jetee_7

Svi filmovi navedeni na ovoj listi na ovaj ili onaj način nalaze svoje elemente i inspiraciju vuku iz ovog francuskog eksperimentalnog filma. Ovo je svojevrsna lektira za sve sineaste i nepresušna tema brojnih filmskih snobova. Jedna popularna filmska trivia jest da je tvorca Chrisa Markera inspirala kratka sekvenca iz Hitchcockovog ”Vertiga”, Scottieva noćna mora. 1995. godine vratio je uslugu i pomogao Terryu Gilliamu, inspiriranom La Jeteéom, da oblikuje istu priču u mainstream film ”12 Monkeys”. Zatvorenik u postapokaliptičnom Parizu nakon Trećeg svjetskog rata biva poslan u prošlost pa u budućnost kako bi pronašao spas za umiruću civilizaciju. U suštini radnje jest ljubavna priča između zatvorenika i žene iz njegova sjećanja i nerazjašnjena trauma iz djetinjstva. Kraj je isti kao i u ”12 Monkeys”. ”La Jetée” je zamišljen kao fotomontaža uz naraciju Jeana Négronia, a sastoji se od niza crno-bijelih fotografija koje su spajane u optičkom printeru, koji je služio prvenstveno za postizanje jednostavnih efekata poput fade-ina, fade-outa, rastakanja, itd. Cijeli film traje 27 minuta i dostupan je na Youtubeu u cijelosti.

3. ”La cité des enfants perdus” (”City of lost children”) (1995.)

17012015_city_of_lost_children_8

Francuska nadrealistična fantazija, u kojoj već sam početak da naslutiti kako se radi o nečemu stvarno uznemirujućem. Dječak je usnuo dolazak Djeda Božićnjaka, cijela je mizanscena magična, topla, sanjiva, kao reklama za Coca-Colu, no slika se počinje izobličavati, rakursi postaju neprirodni, situacija počinje polako tonuti u noćnu moru. Iz dimnjaka umjesto jednog Djeda Božićnjaka izađe njih tucet te se počnu vrzmati sobom, nejasni u svojim namjerama. Taj početak dobro sumira kompletni dojam filma. Devijantna bajka, elementi dječje fantazije prenapuhani u grotesku. Primjećuje se veliki utjecaj Gilliama, postoje paralele s njegovim ”Time Bandits”. Što se settinga i rekvizita tiče, cijela steampunk estetika izvedena je i više nego dobro. Glavni zlikovac je Krank, on ubrzano stari jer ne može sanjati te to pokušava nadomjestiti tako da otima djecu i ”hrani” se njihovim snovima. Kad zatoči brata cirkuskog snagatora One-a (Ron Pearlman, ”Hellboy”), on se udružuje s djevojčicom kradljivicom u master-blaster odnos te pokušava spasiti brata. Redatelji Marc Caro i Jean-Pierre Jeunet (proslavili su se pomaknutom komedijom Delikatessen), uložili su sav trud kako bi grad i likovi izgledali kao mješavina Julesa Verna i Charlesa Dickensena te kroz sve provukli srebrnu nit koja se čini pomalo infantilna i ne odveć originalna. Kritika industrijalizacije, tehnologija koja se razvija nauštrb imaginacije.

2. ”Seksmisja” (”Sex mission”) (1984.)

17012015_seksmisija_9

Fascinantno je da, uz etabliranog poljskog redatelja kao što je Krzysztof Kieslowski, ova niskobudžetna SF satira biva 2005. proglašena najboljim poljskim filmom u zadnjih 30-40 godina. Izvan Poljske i općenito izvan regije ne vjerujem da je film imao ikakav odjek. Problem vjerojatno leži u poljskom uskom političkom kontekstu, izvan kojeg brojne aluzije na režim ne funkcioniraju. Nama je možda malo lakše poistovjetiti se sa situacijom i brojne satiričke paralele bit će razvidnije. Prisjećamo se kako smo i mi na ovim prostorima imali filmove koji su bili, više ili manje, suptilni komentari političke vlasti (Krsto Papić; Lisice i Izbavitelj, jugoslavenski Crni val). U smjeru SF komedije postoje određene vizualne sličnosti s Carpenterovim filmom “Dark Star”. Dva znanstvenika izabrana su za eksperiment u kojem bi trebali hibernirati tri godine. Međutim, izbija Treći svjetski rat i iz hibernacije se bude nakon 50 godina u podzemnom svijetu u kojem vladaju žene, a oni su jedini muškarci. Osim evidentne proturežimske kritike, redatelj Juliusz Machulski svoje je pero usmjerio i protiv profeminističkih i rodnoupitnih tendencija.

1. ”Stalker” (1979.)

17012015_stalker_10

Što reći o filmu koji je svakom filmskom intelektualcu standardna građa, filmu o kojemu se pišu knjige. Pričajući s prijateljem o pojmu vremena u filmovima Tarkovskog i njegovim kadrovima, rekao je otprilike ovako: kratki kadrovi su prekratki, promakne ti mnoštvo detalja, dugi kadrovi brzo postaju zamorni, ali predugi kadrovi, to je već druga priča. Nisam siguran je li nekog parafrazirao, ali opis je prilično točan. Ne znam postoji li i o jednom filmu, izuzev Ejzenštejnovih, toliko iscrpne teorije, napisanih članaka i radova. Istraživanjem mi je za oko zapeo teoretičar Geoff Dyer, koji uz projekcije Stalkera daje i svoje komentare. Umjesto da hinim elitizam, najodgovornije bilo bi sugerirati njegovu knjigu ”Zona”, koja rasvjetljuje fenomen Stalkera, vodiča kroz Zonu u kojoj se nalazi soba koja ispunjava želje. Teško je i pobrojati sve političke, sakralne, filozofske elemente kojima je Stalker natrpan. Postoji teorija da su Tarkovski, njegova žena, koja je glumila Alisu, te jedan od glumaca oboljeli od raka, što je bila posljedica dugotrajnog snimanja Stalkera na području radijacije u Estoniji.

Check Also

David F. Sandberg ekranizirat će horor strip The Unsound

David F. Sandberg, redatelj superherojskog filma Shazam! te horor filmova Lights Out i Annabelle: Creation, …

Showtime započeo snimanje serije Halo

Američka TV mreža Showtime konačno započinje snimanje znanstveno-fantastične serije bazirane na Halo kompjuterskim igrama. Vijest …

Web Statistics