Dugo putovanje Conana barbara kroz medijsku povijest 20. stoljeća i dalje

 

Znaj, o prinče, da između godina kad su oceani popili Atlantidu i njezine blistave gradove i godina uspona sinova Arijevih, bješe doba o kojem nitko ni sanjao nije, kad su se sjajna kraljevstva širila svijetom poput plavih plašteva pod zvijezdama – Nemedija, Ofir, Britunija, Hiperboreja, Zamora tamnokosih žena i kula premreženih paučinom i tajnama, Zingara sa svojim viteštvom, Kot na granici s pitomim zemljama Šema, Stigija sa svojim grobovima što ih sjene čuvahu, Hirkanija s jahačima zaodjevenim u čelik i svilu i zlato. Ali najponosnije kraljevstvo svijeta bje Akvilonija, kraljujući nadmoćno nad usnulim zapadom. Tamo je stigao Conan Simerijanac, crne kose, mrka pogleda, s mačem u ruci, lopov, otimač, ubojica, divovske tuge i divovska veselja, da potplatom svoje sandale zgazi draguljima optočena prijestolja zemaljska.” – Nemedijske kronike

Tim je riječima 1932. teksaški pisac Robert E. Howard započeo prvu priču o Conanu, stvorivši junaka po kojem će biti zapamćen i koji je u njegovih dvadesetak priča privukao čitatelje toliko da je njegova slava ravna bilo kojem od drugih legendarnih pulp-junaka s početka stoljeća – Tarzana, Zorroa, Lamonta “Sjene” Crenshawa, dr. Savagea i inih. Conanove pustolovine objavljivane u časopisu Weird Tales skupljane su u zbirke nakon Howardove prerane smrti 1936. i zadobile su kultni status. Time su se nemilice koristila dvojica pisaca koji su se proglasili Howardovim nasljednicima, L. Sprague de Camp i Lin Carter, koji su od “posthumnih kolaboracija” tj. dovršavanja priča koje je Howard ostavio nedovršenima, napredovali do nasilnog i rogobatnog prekrajanja brojnih Howardovih pripovjedaka s drugim junacima u priče o Conanu, te pisanja vlastitih priča o tom junaku i prekrajanja Howardovih izvornih pripovjedaka da bi ih prokrustovski uklopili u kronologiju Conanova života koju su nakrpili iz djelića informacija koje je Howard posijao kroz priče. (Sam Howard nije htio previše određenu kronologiju i priče nije pisao ni u kakvom slijedu, smatrajući da će tako biti jači dojam starog ratnika koji uz logorsku vatru priča svoje doživljaje pa je možda ponešto i krivo zapamtio, ili nakon mnogih pehara vina pobrkao neke podatke.) U svakom slučaju, Conan je definiran kao barbar sa sjevera, iz plemena Simerijanaca, sin kovača rođen carskim rezom na bojnom polju, o kojem se već kad je imao petnaest ljeta pričalo oko logorskih vatri kao o moćnom ratniku; tek se počeo brijati, a već je pogledao oko sebe i shvatio da mu je dosadilo tmurno nebo i hladna pustoš gdje se pije samo voda a žene su neoprane i umotane u krzna, te je krenuo na jug, među dekadentne civilizacije pune dobrih vina i podatnih žena, te zlata koje se može vještinom ukrasti ili mačem što oteti što zaraditi kao najamnik.

Priče o Conanu su mnogi ilustrirali, ali najuspješniji je u tome bio Frank Frazetta, čije su naslovnice za džepna izdanja Howardovih (i de Campovih i Carterovih) pripovjedaka zaludila publiku u šezdesetima, kad je i prvo američko džepno (piratizirano) izdanje Tolkiena povećalo interes za fantastičnu književnost. Taj interes nije promaknuo ljudima iz Marvel Comicsa, koji su pokrenuli dvije edicije – “Conan the Barbarian” i “The Savage Sword of Conan”, u kojima su stripovi po scenariju Roya Thomasa, crtani rukom Barryja Windsor-Smitha, Alfreda Alcale, Rudyja Nebrea i prije svega Johna Busceme, definitivno smjestili Conana na medijsku kartu popularnih junaka, i to u kvadrant publike “muška, mlađa od 25”. A kako su “muški tinejdžeri” za Hollywood samo dulji način da se napiše “suho zlato”, to je za njih najzahvalniji segment publike, njima najdraži jer je najprijemčiviji tj. samo njima znaju prodavati filmove, te se počelo razmišljati i o Simerijancu na filmskom platnu.

Projekt je dugo lutao od ideje do realizacije, što zbog nejasnih autorskih prava, što zbog činjenice da su osnovni elementi priča o Conanu nasilje i seks, koji kod hollywoodskih cenzora nisu baš omiljeni, što zbog velikog ulaganja u efekte koje fantastični siže prepun magije neminovno zahtjeva. U jednom trenutku su ulagači postavili uvjet da scenarističko ime bude netko velik i renomiran, te je angažiran Oliver Stone, u tom trenutku teški ovisnik i čovjek koji se nimalo ne kuži u fantastiku, njemu je sve to isto, pa je na pogon brda kokaina i tableta izbacio suludi scenarij koji je između ostalog Conana izmjestio u post-nuklearno doba, sa scenama borbe protiv hordi i hordi mutanata. Srećom, za redatelja je odabran John Milius, koji je odmah krenuo s prepravkama i vratio Conana gdje mu je mjesto. Iz Howardova opusa su, manje-više nasumično, preuzete efektne scene iz nekoliko različitih priča (razapinjanje na stablo iz “Rodit će se vještica”, ljubavnica koja se vraća iz mrtvih da mu spasi život iz “Kraljice crne obale”, suradnica isto toliko vješta na maču iz “Crvenih klinova”, pljačkaško veranje iz “Slonove kule”, nalaženje mača u grobnici iz de Camp-Carterovog “Stvar u kripti”….) a, uz Conanovo djetinjstvo i mladost kao rob i gladijator iz Stoneove verzije, Milius nije odolio da ne udrobi i dosta svog nerealiziranog projekta o Džingis-kanu kojim je bio opsjednut, pa je Conan završio s nekim vrlo razvikanim rečenicama koje mu Howard ne bi ni u snu stavio u usta. Za tumača glavne uloge odabran je austrijski bilderski šampion impozatne pojave Arnold Schwarzenegger, koji je shvatio kako će mu uloga Conana biti ulaznica u svijet hollywoodske slave te je mirno istrpio sve nedaće snimanja, uključujući i činjenicu da je morao prestati trenirati i smršaviti 15 kila, iz jednostavnog razloga što potpuno nabildan nije u stanju vitlati mačem – bicepsi mu zapinju za pektorale. U igri je bio i Sylvester Stallone, koji bi bio mnogo bliži crnokosom Conanu kakvog je Howard zamislio, ali tad nit je bilo interneta da diže kuku i motiku zbog blond Conana kao što se digla zbog “blond Bonda” Daniela Craiga, nit je bilo kome u Hollywoodu u bilo koje doba i bilo kad na blagu pamet padalo da u bilo čemu uvaži knjiški izvornik, jer što znaju pisci što je film, valjda to filmaši bolje znaju od njih. Na preporuku Boba Fossea za Valeriju je uzeta plesačica Sandahl Bergman, velikan filma i kazališta James Earl Jones angažiran je da Arnolda pouči glumi i usput odigra glavnog negativca, nazvanog Thulsa Doom po čarobnjaku iz sasvim drugog Howardovog ciklusa o kralju Kullu, ali s osobinama zlog čarobnjaka Thoth-amona iz priče “Feniks na maču”, Conanovog književnog debija. Kako je Conan morao po hollywoodskoj špranci imati i “sidekicka”, surferski šampion Gerry Lopez angažiran je za ulogu Subotaija, koji se nimalo slučajno zove kao i general i doglavnik Džingis-kana (vidjeti pod “Milius, opsesije i kako ih utrpati u tuđu priču”). Glumačka postava od oka, sve zgodni ljudi, doduše hendikepirani činjenicom da je kraj sedamdesetih i početak osamdesetih bio doba udarničkih kršenja Ženevske konvencije glede frizerskih radova, svi izgledaju kao da su na glavu nabili životinjice uginule groznom smrću pa ostavljene na cesti da ih pregazi što veći broj kamiona, križane sa stogom ne baš uredno složenog sijena. No, i kino publika tog doba imala je iste takve frizure pa to nije pretjerano omelo film da bude silno uspješan, u čemu nisu zasmetale ni ridikulozne kulise i efekti – ILM je još bio u povojima – a glazba Basila Poleidourosa možda je bila  mješavina ukrajinsko-kaubojskog ugođaja Dimitrija Tiomkina i štiha Orffovih Carmina Burana koju je netom prije John Boorman efektno iskoristio u Excaliburu, ali mora se priznati da mu je glavna tema filma bila izvrsna i zbog nje taj soundtrack i danas ima kultni status. Film nije bio baš apsolutni blockbuster, ali je okrenuo sasvim dovoljno novaca da višestruko povrati uloženo i da smjesti Schwarzeneggera na popis kandidata za A-listu, na koju će definitivno zagaziti Terminatorom.

A budući da u kino ide mnogo više ljudi nego što čita knjige pa čak i stripove, mnogima je Miliusov film bio prvi susret s Conanom koji je u potpunosti oblikovao njihovu predožbu o tom liku i zasjenio i ono što je Howard pisao i što su Frazetta i Buscema crtali. Tu grešku je tri desetljeća kasnije pokušao popraviti Marcus Nispel svojim rebootom Conana – imao je sjajnog glumca za ulogu, Jasona Momou, imao je CGI za efekte kakvi god trebaju, ali je imao scenarij na razini nečega što bi Roy Thomas mrtav pijan nadrljao na salveti u birtiji pa poslije bacio u smeće jer od toga ne bi mogao ispasti dobar strip ni da ga Richard Corben crta. Uz sve svoje mane, Miliusov film je ipak imao onu snagu kakvu može dati samo jak autor. Milius ima svoje opsesije koje znaju ponekad biti ne baš simptom savršenog psihičkog zdravlja, ali je ipak redatelj i scenarist izvrsnih filmova i čovjek koji je – što kao potpisani scenarist što kao nepotpisani script doctor – iznjedrio većinu legendarnih citata Hollywooda sedamdesetih (od “trebat će ti veći brod” i Quintovog monologa o USS Indiannapolis u Raljama preko “Znam što misliš – je li ispalio svih šest metaka ili samo pet?….” do “Volim miris napalma ujutro”), te se zato njegov Conan i danas pamti i gleda, i pored grozomornih frizura, stiropornih kulisa i prepumpanog plavušana, dok je Nispelov film promptno pospremljen u zaborav, ma koliko bio vjerniji Howardovu izvorniku od Miliusovog “Džingisa Simerijanca s austrijskim naglaskom”. Što je najbolje u životu? Poraziti neodlučne kino-posjetitelje, goniti ih pred sobom u sjedalice u kinu, i slušati plač njihovih zanemarenih djevojaka dok oni zatravljeno zure u nabildanog nietzscheanskog heroja. A u tome je Milius potpuno uspio.

Bitna napomena za one koje zanima sam korijen mita o Conanu, izvorne pripovijetke Roberta E. Howarda bez de Camp-Carterovih prekrajanja, bez udrobljivanja mongolskih osvajača i bez i trunke austrijskog naglaska, u izdanju Hangara 7 uskoro ćete moći čitati u prvoj od šest planiranih knjiga Howardovog Conana – “Kraljica Crne obale”.

Check Also

Prvi pogled na Star Trek: Section 31!

Paramount Plus je na kraju siječnja ove godine objavio kako je Star Trek: Section 31 …

The Spiderwick Chronicles: novi trailer vam želi dobrodošlicu u grad pun magije

The Roku Channel objavio je službeni trailer za fantasy seriju The Spiderwick Chronicles, adaptaciju istoimenog …

8 comments

  1. Sjajan tekst, Marko, jasno se vidi da se kužiš u Conana.
    usput:
    Kad smo kod Milliusovog filma, nemojmo zanemariti ni doprinos velikog Basila Poledhourisa (nisam siguran u svoj spelling, al ne stignem baš sad checkirati).
    Meni je osobno najjači dio dokumentarca iz bonus-materijala na DVD-u Milliusovo prepričavanje prvog Arnoldovog susreta s Dinome De Laurentiisom.
    Ko to nije videl, nek pogleda – ima valjda ta scena na YT-u…

    • da ne ispadne neki nesporazum, Basila P. si spomemnuo u tekstu, ali ja bih još jače naglasio njegov doprinos.
      Godinama sam neuspješno ganjao soundtrack dok nisam u nekom austrijskom gradiću (vjerojatno Leibnitz ili Radkesburg, mooožda čak i grad Graz, smješten 40-tak km od Ahnoldovog rodnog mjesta) napokon naletio na audio kazetu “Best of Arnold Schwarzenegger” na kojoj je, uz basilovog Conana i ostale teme bila i glavna iz Terminatora…
      Negdje još imam i sačuvanu tu kazetu (za razliku od kazetofona)

  2. Slažem se s XYZ, Milliusov film je zakon, prilagodio je Howardove priče široj publici, mogao je to odlično uraditi i s ostalim njegovim dijelima i likovima kao što su Bran Mak Morn, Red Sonya of Rogatino, Sailor Steve Costigian itd.

  3. Okej. Horak ipak nije, pa ću do kraja otvoreno reći ja: da, Milliusov film je bolji od Howardovih priča.

    • Marko Fančović

      Ne, nije (i nije Horak napisao članak, ja sam). REH je ipak moćniji i od Miliusa. Film je nadrobljena paštroćarija koja se drži na Arnoldovim ramenima i Miliusovoj karizmi, ali je uz sasvim malo truda (koji, eto, nije mogap biti uložen zbog kaotičnih produkcijskih uvjeta) mogao biti daleko bolji. Ali opet, ima i ljudi koji tvrde da je prequel trilogija bolja od izvornih Star Warsa, o ukusima se ne raspravlja…

      • Wtf pisalo je “Davorin Horak”, sad je promijenjeno..??

        • Davorin Horak

          Pisalo je krivo, greške se događaju, ali tekst je svakako govorio da to nije moj stil pisanja.

          • Tja, nisam baš skužio. Iako mi neke stvari jesu bile čudnjikavije negoli obično, npr. daltonizam i neskrivena zavist zbog nabildanosti. Schwarzenegger uopće nije “plavušan”, ni izdaleka, a mišići mu nisu pali s neba.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics