Home / Recenzije / Film / Futurološki Frankenstein “Realive” i pshodelični hororac “Without Name”

Futurološki Frankenstein “Realive” i pshodelični hororac “Without Name”

 

Kako domaćim kinoprikazivačkim tržištem uvelike dominiraju holivudski spektakli iznimno niske kvalitete, svaka prilika da se na velikom platnu pogleda nezavisna produkcija ili ono što kolokvijalno nazivamo malim filmom se ne propušta ako je ikako moguće.

Pogotovo ako ta prilika uključuje gledanje žanrovskivh filmova na otvorenoj ljetnoj pozornici kina Tuškanac u Zagrebu u sklopu Fantastic Zagreb Film Festivala gdje struji ugodan šumski zrak, a strop svjetluca tisućama malih lampica.

Deficit inteligentnih i zanimljivih žanrovskih filmova A lige kojom trenutno dominiraju superheroji (i gdje se sramežljivo povremeno pojavi solidan uradak gotovo po receptu kontaminiran holivudskim bedastoćama) moguće je jedino nadoknaditi nezavisnim filmovima koji se uglavnom šeću po festivalima prije nego što završe na nekom od streaming servisa. Informacije o takvim filmovima obično su šture i zahtijevaju pomno istraživanje čemu se uglavnom odaju tek iskreni zaljubljenici u film.

Realive i Without Name dva su takva filma, no šteta je što su vrlo prosječni i neće ostaviti neki trag u žanrovskoj kinematografiji. No, vrijedi ih pogledati na velikom platnu ako ni zbog čega drugoga onda zbog odmaka od učmale šablonizirane holivudske produkcije.

 

Realive ili što kada vas odmrznu u budućnosti

Realive odnosno Project Lazarus drugi je film Matea Gila kojeg potpisuje dvojako, kao autor scenarija i redatelj. S obzirom na godine, ovaj španjolski filmaš već ima pristojnu karijeru. Režira, piše scenarije, montira, snima i producira, a ima i jednog Oscara, onog za najbolji strani film, The Sea Inside, kojeg je napisao u suradnji s redateljem Alejandrom Amenábarom. Mateo je režirao i vrlo solidan vestern Blackthorn, napisao scenarij za Amenábarov film Agora što su sve dobri razlozi za očekivati da Realive bude solidan žanrovski film, ako ne već i vrlo dobar. Nažalost ispao je tek gledljiv kao još jedan u nizu malih žanrovskih kurioziteta koji će ubrzo biti zaboravljeni.

Premda bi se moglo očekivati da za budžet od 7 milja dolara, što je Bayu napojnica za ketering, ne možeš puno kada je riječ o znanstvenofantastičnom filmu. Međutim taj argument ne drži vodu. Naime, film je produkcijski na vrlo visokom nivou, no ono što škripi i žulja je sve ostalo, uključivo i ne pretjerano inventivnu režiju. Recimo da je to Gil odradio prilično sterilno i nemaštovito iako je na Blackthornu pokazao da može puno bolje.

Ideja da se ljudi zamrznu kako bi ih u budućnosti, kada se pronađe lijek za njihovu boleštinu, odmrznuli (oživjeli iz hibernacije? probudili iz kriogenog sna?) nije nešto novo i Gil se nije puno bavio tehnologijom samog procesa. Priču o drugoj prilici u budućnosti u kojoj se glavni junak budi nakon što je bio dušikom okovan i zatvoren u metalni cilindar sedamdesetak godina sveo je na mlaku jednodimenzionalnu ljubavnu priču.

Protagonist Marc Jarvis je nakon što su ga oživjeli “zatvoren” u klinici. Proces je bio kompliciran i treba vremena da povrati snagu. No, svjestan je sebe, i polako zahvaljujući naprednoj tehnologiji vraća sjećanja. No, potpuno je nezainteresiran za vanjski svijet budućnosti, ne pokazuje gotovo nikakvu znatiželju, strast prema životu, novoj prilici, a scenarij nam nudi tek pokoju izmjenu nekih društvenih konvencija. Postavlja se naravno pitanje, pa zašto se uopće odlučio onda na tako radikalan potez u svome životu. Problem nije samo i u relativno loše napisanom liku već i u glavnom glumcu Tomu Hughesu koji je i u svojoj prošlosti i nakon što je oživljen melankoličan i polukomatozan. Teško se ne oteti dojmu da je moglo sve biti bolje barem za jednu stepenicu da su redatelj i glumac razbili taj obrazac. Hughes je gotovo cijeli film jedna ravna sterilna i depresivna linija.

A nije da nije bilo prostora za malo humora i možda mrvicu horora.

Genijalac i glavni doktor zove se Victor West (sretan spoja Reanimatora i Frankensteina), no dalje od te dosjetke Gil nije išao. Horor elementi svedeni su pak na tek nekoliko kontrastnih kadrova sterilnih bijelih prostora i tamne guste krvi te nakaza neuspjelih odmrzavanja. Nije da zazivam horor, ali kada se scenarij već ogrebao o takvo nešto, uz vrlo malo napora moglo je dati dodatni okus filmu.

Jedina iole vrijednija scena je trenutak kada se odmrzlog Lazara predstavlja svijetu. Kićasti prikaz njegova pojavljivanja iz umjetne špilje daje neku natruhu o svijetu u kojem se reinkarnirao, ali i to Gil skonča vrlo nespretno i ostavi na nivou vizualne dosjetke.

Šteta jer Realive je mogao biti solidno izbalansiran žanrovski film kakav je Ex Machina, no ispao je nezačinjen na razini ljudske drame, kao tehnološko pretkazanje nije dao ništa nova, a izostalo je i uobičajeno “upozorenje” što jest u tradiciji najbolje žanrovske kinematografije kao neizostavan element. Filozofski narativ, koji je možda trebao biti u samoj jezgri filma gotovo potpuno je izostao. Nema etičkih, moralnih niti metafizičkih dilema koje iz jedne ovakve priče neizostavno vrište i zahtijevaju neko određenje.

 

Without Name ili kako vas šuma može izludjeti

Without Name, odnosno Sjene jednako je pripovjedno mlak kao Realive, ali je zato mladi debitant Lorcan Finnegan snimio nekoliko vrlo upečatljivih kadrova sa svojim direktorom fotografije Piersom McGrailom. Zahvaljujući igrama svjetla i sjena, distorzijama, mašinama za maglu i staromodnim režanjem drveća koje u noći izgleda prilično zastrašujuće stvorio je svojevrsnu horor antipastoralu koja je mogla biti izvrstan kratki film. Ovako je predugačak, zamoran i prilično predvidljiv dugometražni hororac sa solidnom količinom psihodelije  što će svakako naići na odobravanje ljubitelja egzotičnih gljiva.

Glavni lik kojeg tumači britanski glumac Alan McKenna je geodet koji dobije zadatak premjeriti područje okupirano starom šumom. Pomalo depresivan, s učmalom bračnom situacijom posao mu je bijeg od sredovječne krize koju, pogađate, malo liječi u krevetu s mladom studenticom. Sve je u vezi njega obično, pomalo nezanimljivo i jedva čekate da mu se počnu događati sr*** da ga malo prodrmaju.

Lorcan je očigledno ljubitelj klasičnog horora u kojem se polako gradi atmosfera, gdje nema iznenadnih šokova ili prosipanja izlučevina. Nažalost toliko se zapleo u jednolično nizanje istih slojeva i predvidljivih situacija stvarajući dosadnjikavo pravocrtno putovanje. A horor se nalazi baš tamo ako se malo skrene izvan zacrtane putanje.

Traljavo nametnuta eko agenda potpuno je nepotreban u filmu jer je lišena sadržaja i svedena na isprazni kratkotrajni dijalog. Nadnaravni element je prilično površan i sveden na logičnu rupu. Naime ne postoji razlog da je šuma u koju zalazi protagonist po nečemu specifična, pa se postavlja pitanje što je sa sličnim mjestima i događaju li se čudne stvari i tamo?

Sporedni likovi su gotovo pa višak jer se redatelj očigledno želio fokusirati na unutarnja stanja glavnog lika što nije loša odluka, ali slabo je pročistio fabulu od nepotrebnih zasjecanja čime je izgubio fokus. Na kraju, likovi su klišeizirani i nepamtljivi.

Težak udarac je i prilično nesuvisla glazbenozvučna podloga koja prenaglašava dramatičnost i kad treba i kad ne treba. U konačnici Sjene su tek zanimljivi foto album s par atmosferičnih scena koje mogu izazvati reakciju ako film budete gledali na Tuškancu uz vjetar zarobljen u okolnim stablima.

Check Also

Entertainment Weekly naslovnice i ekskluzivni video za “Star Trek: Discovery”

EW nas je ugodno iznenadio s čak tri ekskluzivne naslovnice novog broja koji za temu …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Web Statistics