Interaktivna umjetnost #7: “RimWorld”

 

Igra o kojoj pišem danas ispiti će život iz vas i ostaviti vas prazne i razočarane. Iskreno vjerujem da bi to trebao biti disklejmer na uvodu u igru, ali nije i zato će biti disklejmer ovdje.

Prva važna stvar koju moram napomenuti po pitanju “RimWorlda” je to da je riječ o igri koja zapravo nije još izašla, barem ne u tradicionalnom smislu. Većina vas je vjerojatno upućena u pojam ‘early access’, što se najlakše može opisati kao – mi ćemo napraviti pola igre, vi ćete tu polovicu platiti, ako vas bude dosta možda čak završimo igru do kraja. Cijela ta ideja, koju je omogućio premekani Steam, dozvolila je mnogim malim developerima da taj sustav izrabljuju. Mnoge igre, koje su plaćene, nikada neće biti završene, a opet, svi bugovi će biti opravdani ‘igra još nije gotova’ komentarom. Ukratko, cijela situacija nije puno drugačija od bakica koje preko telefona kupuju karte za Karibe. Da, neće završiti tamo, ali barem će tih par sati biti sretne zbog odlične stvari koje su omogućile svojoj djeci ili možda unucima. Je li to tužno? Da, tužno je, baš kao i većina ‘early access’ slučajeva.

Nije sve tako crno pa se povremeno pojave igre koje savršeno dobro funkcioniraju već i u toj fazi (mada ima i slučajeva kad je konačna igra daleko gora – gledam u tebe “Darkest Dungeon“) pa tako imamo Rimworld, igru koja je tako detaljna i sređena da ju je lako mrziti zbog toga što radi predobro.

Evo premise – X ljudi je na napuštenom planetu, imaju nešto malo resursa i moraju preživjeti. Ima nekoliko različitih scenarija, kao što je na primjer srušeni svemirski brod u kojem se nalaze ljudi smrznuti u kriogenim ćelijama. Cilj je napraviti novi brod kojim će moći napustiti planet, ali do onda trebaju imati nekakvo sklonište, nekakav izvor energije, hranu, vodu, lijekove, fensi odjeću, grijanje, hlađenje, zabavu, drogu, oružje, kućne ljubimce i tako dalje i tako dalje… Još kad se u sve to ubace drame koje mogu nastati usput, kao što su na primjer ljubavni odnosi, prekidi, svađe, smrti, otmice, izdaje i nova prijateljstva rezultat je praktički HBO serija u izdanju nasumičnog kreatora koji je iz nekog razloga kvalitetniji od nekih pravih autora s HBO-a.

Na početku je jednostavno: aha, da, ti, tko god da već si, sijeci drva, ti gradi baraku, ti beri bobice uokolo. Okej, super. I tako vrijeme prolazi, baza se povećava, tu i tamo neki majmun popizdi i pokuša ubiti likove (doslovno), ali dobro, ide, zabavno je.

I onda, odjednom, igrač se počne poistovjećivati s likovima. Zato jer X je nudist koji pazi na sve kad su bolesni i generalno je koristan, Y je junkie koji jednom na mjesec ima drug-binge nakon čega počne rušiti zidove ali istovremeno je mrcina s puškom i bez njega ne bi bilo hrane, a Z je draga bakica koje je glavna zaslužna za vrtove i životinje i to što joj je ranije spomenuti majmun odgrizao uho i pola lica ne umanjuje njezinu unutarnju ljepotu.

Poistovjećivanje s likovima je važan aspekt RimWorlda, jer u suprotnom nam se duša ne bi raspala u trenutku kad počnu UMIRATI!

Da, RimWorld je težak… PROKLETO TEŽAK! Ako ste psihopat koji može prijeći preko umiranja jednog lika u slučaju da je to spriječilo napad svemirskih bandita, onda možda i nije tako strašno, ali u suprotnom zbog ove igre ćete se često grčiti na stolici potpuno poraženi. Isključit ćete je kako biste se mogli prošetati po kući, gradu, selu, samo kako biste se mogli uvjeriti da život nije baš tako strašan.

Dakle, vaše likove može ubiti praktički svašta. Urušen rudnik, spaljeno stablo, infekcije, virusi, bolesti, srčani udari, zli dabrovi i, vjerojatno najbolnije od svega, vlastiti cimeri, zato pazite kome dajete pušku.

Glavni problem, doduše, nije to što je igra nemilosrdno teška i želi da plačete, već to što je zapravo samo bolno realistična. Svaku grešku moguće je popraviti ako se reagira dovoljno brzo. Jedino pitanje je jeste li spremni toliko truda i vremena uložiti u jednu video igru?

Ispričat ću vam par mojih osobnih anegdota. Moja igra započela je na tropskom otoku, usred džungle… To je značilo dvije stvari; a) da će mi praktički cijela baza biti drvena i b) to da će mi molotovljevi kokteli biti veća prijetnja čak i od dabrova koji su mi zbog moje ‘pa to je samo 10 dabrova‘ logike eliminirali jedini resurs koji sam imao. Moja je baza tako uglavnom bila razrešetana, a jedina sretna osoba u njoj bio je piroman koji je i sam palio moju bazu svaki put kad bi se osjećao loše.

Moja igra je išla prilično loše i uskoro sam odustao od nje jer mi je bilo lakše prestati igrati nego gledati te ljude kako umiru.

Par dana kasnije išao sam kod frenda koji mi je i preporučio igru i njegova baza je bila nešto sasvim drugo. Da, čovjek ima OCD i zbog toga je sve bolno simetrično i sterilno, ali jedino što je stvarno važno jest to da sve funkcionira. Ta je baza toliko efektivna da gotovo svaki uređaj ima svoj prekidač kako ne bi trošio energiju u trenutku kad nije potreban. Nazovite me neekološki osviještenim, ali meni to nikad ne bi palo na pamet. Igra vam nudi svašta, ali na vama je kako ćete to iskoristiti (čisto da znate, tutorial vam neće reći puno više od ‘ovako se krećete’, ‘ovako pucate’, ‘ovako gradite’, uz to znanje moj je prvi pokušaj igre završio nakon otprilike sedam minuta kad mi je pantera pobila pola posade).

Naravno, čak i moj hiperosvješteni frend je imao svoje probleme, tako njegovu bazu banditi napadaju tenkovima koji, tko bi rekao, nemaju previše problema sa zidovima čak ni kad su napravljeni od deset slojeva betona.

Ja sam ga baš uhvatio u trenutku kad je odbijao napad krda poludjelih nosoroga. To može djelovati problematično, većini ljudi vjerojatno bi i bilo, ali ne i njemu. Taj problem riješila je jedna osoba – zove se Gregor, više je mašina nego čovjek, glup je i ružan, ali zato u glavi ima implantat zbog kojeg je uvijek sretan. Otprilike minutu i po’ gledao sam kako Gregor sam bez ikakvog problema eliminira petnaestak nosoroga koji su uskoro postali zaliha mesa za ostatak mjeseca.

Pretpostavljam da je to bio trenutak u kojem sam shvatio da to zapravo nije igra za mene.

Dobro, lažem, probao sam još jednom. Taj put sam izabrao scenarij koji uključuje petero pračovjeka koji tek moraju otkriti tehnologiju. Nakon dvadeset minuta igre moju je bazu napao čak JEDAN bandit sa strojnicom koji je s lakoćom pobio cijelo moje pleme.

Da, okej, uninstall.

Naravno, to što mi ne ide ne znači da je loše. Zato pišem o tome.

Ali ako je zaigrate nemojte kriviti mene zbog toga što vam je duša otišla kupiti nešto u trgovinu nakon čega se nikada nije vratila.