Interaktivna umjetnost #4: “Life is Strange”

 

Neke igre je teže preporučiti drugima. Ne zato jer je za njih potreban specifičan ukus, već zato što će osoba kojoj preporučate neku određenu igru na prvu misliti da se šalite, a na drugu da jednostavno niste normalni.

Zato je ponekad potrebno biti jako pažljiv…

Na primjer, ako nekome preporučite „Life is Strange“ i ta osoba pokuša izguglati tu igru, skoro sve slike na koje će naići pokazati će dvije mlade tinejdžerice koje ili rade trivijalne tinejdžerske stvari ili se drže za ruke i spavaju zajedno na krevetu. Dakle odmah možete vidjeti u kojem smjeru to može ići.

Neki puta se čovjek jednostavno treba pripremiti.

Dođite do svog gejmerskog prijatelja, kažite mu „Moramo obaviti ‘razgovor’“ i zajedno sjednite na kauč, po mogućnosti što dalje jedan od drugoga jer prevelika blizina može cijelu stvar učiniti samo neugodnijom.

Duboko udahnite i onda započnite ovako:

 

„Slušaj… Moram ti nešto reći, ali želim to napraviti korak po korak zato jer ne želim da nešto shvatiš krivo.

Voliš li film “Donnie Darko“? Da, naravno da ga voliš, svi vole taj film. Bi li igrao video igru koja je jako slična nečem takvom?

Da, naravno da bi. I da, takva igra postoji. Ne, ne mogu ti još reći o kojoj je igri riječ. Nije tako jednostavno.

Dakle, imaš protagonisticu koji ima supermoći kojima može vraćati vrijeme par sekundi unatrag. Može ga vraćati i više koristeći polaroid fotografije. Nešto kao što je Ashton Kutcher mogao u onom filmu „The Butterfly Effect“, samo ne preko dnevnika. Da, znam da još uvijek pokušavaš zaboraviti taj film, ali slušaj, to sada nema veze, ova igra o kojoj pričam je puno bolja.

No glavni problem je taj što se istovremeno događaju čudne apokaliptične stvari i izgleda da bi svijet mogao završiti u roku tjedan dana.

Da, jako zvuči kao Donnie Darko, ali gle, to nije loša stvar, jer usprkos svemu tome ovo je ipak drugačije. Mislim, ne možeš zbog nekoliko poveznica stvar etiketirati identičnom njezinom uzoru. I ne, nema fantomskih humanoidnih zečeva.

Ne, još ti ne mogu reći o kojoj je igri riječ, slušaj…

Uz sve to, priča se bavi i misterioznim nestankom mlade djevojke koju naša protagoniskinja pokušava pronaći koristeći svoje moći. Tu priča više liči na… Ne znam. Na neku od onih proceduralnih serija sa žanrovskim twistom, samo, ono, tako da čak valja.

Ali ima još!

Da, stvarno ima još, čekaj…

Uz sve to, riječ je i o coming of age igri, prepunoj nostalgije. Ipak, jedna od glavnih stavki je oživljavanje starog prijateljstva, povratak u rodni kraj, uspomene, sjećanja, djetinjstvo…  Ako guglaš igru, većina slika koju vidiš pripadat će ovom segmentu, na to se moraš pripremiti.

NE JOŠ TI NE MOGU REĆ O KOJOJ SE IGRI RADI! SMIRI SE!

Još malo.

Ovo nije igra za djecu, okej? Ne samo da nema cenzure na psovanje i to, nego je tu riječ o priči koja može biti mračna i brutalna isto koliko i lijepa i melankolična. Stvarno je riječ o jednoj emotivnoj eksploziji od koje se teško oporaviti. Nakon što sam završio igru mjesecima sam razmišljao o njoj, skoro kao da je postala dio mog vlastitog djetinjstva.

Kako to misliš ne interesiraju te igre o djetinjstvu?!

Ne treba sve bit FPS, krv i mačevi i click-click-click-hack’n’slash-anje! Igre mogu biti toliko više… Iskreno ne znam kada je glavna stavke svake igre postala borba. Kao da je danas to jedino što je bitno. A zašto? To je kao da se kvaliteta filma mjeri po broju Van Dammeovih udaraca. Igre mogu biti toliko više, one mogu prezentirati posebnu priču uz potpunu imerziju, možete se udubiti u nju, sporim tempom upiti mnoštvo informacija za sva osjetila i to sve s igračem u sredini. Gledajući filmove i čitajući knjige dobivate osjećaj kao da vam netko priča svoju priču, ali ovako možete tu priču stvarno i proživjeti.

Ne, ova igra nema borbi, nema čak ni quick time eventova, a zbog protagoniskinje koja može vraćati vrijeme nema čak ni neke posebne napetosti pošto možete popraviti svaku grešku…  Ali zato je svaki dijalog bitan i uvijek ćete imati osjećaj kao da stvarno morate paziti što ćete točno reći. Jer da, možda možete vratiti vrijeme, ali u jednom trenutku ono mora otići naprijed i tada se svakako vide posljedice.

I glazba je divna…

I atmosfera…

I voice acting…

Kako to misliš radije bi igrao novi Uncharted?!

Dobro, evo reći ću ti, igra se zove „Life is Strange“, ali nemoj guglati slike.

Rekao sam ti da ne guglaš slike!

Ne, ovo nije igra za dvanaestogodišnje curice!

Zato jer je ozbiljna igra, zato jer nije čizi, zato jer kvaliteta igre nije manja zbog velikog broja osamnaestogodišnjih brucošica…

Ne, nisam igru igrao zbog toga! Koji ti je?!

To je to? Stvarno nećeš odigrati igru nakon svega što sam ti rekao?

Pa zato jer je dobra! Zato jer je prekrasno drugačija od drugih!

Ne neću prestat govorit ‘zato’, to je ključna riječ cijelog ovog dijaloga!

Nije ovo monolog! Ne pričam sam sa sobom!

I ne buncam!

Ovo je dobra igra, kvragu!“

 

Tako nekako bi to moglo završiti. Jedino što slijedi nakon toga je, kad se već nalazite u blizini žrtve, da tu osobu zavežete i natjerate na igranje, i to u blizini palice koja stalno mora biti u vidokrugu. I nemojte se bojati iskoristiti tu palicu.

Naravno, ovo nema veze s nasiljem, već s promicanjem kulture. Kako će inače ljudi shvatiti što je točno dobro?