Neobične dogodovštine 14. Festivala fantastične književnosti

 

Kada bi morao odlučiti koji je od četrnaest Festivala fantastične književnosti bio najbolji, našao bi se u težim mukama. Možda zato što sam bio na samo dva (sic!), uključivo na netom završenom koji je bio pravi mali vatromet zabave. I meni najbolji do sada, što zbog ljudi, što zbog Istre i specifičnih meteo uvjeta. Zamolio bih sudionike prijašnjih FFK-ova da se u komentarima izjasne za njima najdraži. A zašto je meni ove godine bilo baš dobro i zašto ću za dvajest i kusur godina kada me pitaju “A gdje si ti bio ’15.?” ponosno odgovoriti na 14. Festivalu fantastične književnosti u Pazinu i Medulinu, pročitajte i pogledajte niže.

Festival je startao u petak, 7. kolovoza u 18 sati večerom u restoranu “Pod lipom” okupivši sudionike i znane domaćine, Davora Šišovića i Mirka Grdinića zvanog Policajac. Veterani i oni koji su već postali inventar festivala pozdravljaju se, upoznavaju se pridošlice i oni kojima je pazinska fešta u slavu žanrovskog pisanja tek prva. Kako to već biva, Ivana i Davorin su došli s dva i pol sata zakašnjenja (domaćini su pohvalno izrazili brigu za njihove prazne želudce), no taman da izvuku kutiju knjiga i novi Sirius B iz prtljažnika i zapute se u Kaštel gdje ih je u 21 sat čekala

Književna večer iliti predstavljanje aktualne produkcije fantastične književnosti u regiji

Premda pomalo činovnička, književna večer pod svjetlima reflektora bila je dovoljno dinamična zbog velikog broja gostujućih autora što je značilo da nitko nije imao vremena postati dosadan. Izredali su se tako Nataša, David, Aleksandar, Oto, Tomica, Milena, Goran, Vanja, Davorin i Afrodita uz rešetanje voditelja Davora Šišovića pričajući o razlozima pisanja, inspiracijama, mukama s izdavačima, ali i užitcima stvaranja priča. Zvijezda večeri je bio autor Oto Oltvanji i to, ne bi vjerovali, iz jedno vrlo priprostog razloga. Naime, Oto je bio jedan od prvih stanonvika Hiže od besid (http://kucazapisce.hr/), upoznavši sve čari pazinske zime u studenom 2011. godine. Kako se kuća u kojoj je boravio i pisao tada mogla slobodno zvati vila Propuh, Oto je dobar dio svoje kreativne energije uložio u krpanje i zapunjavanje rupa kroz koje je ulazilo izvorno istarsko osvježenje – do kojeg mu baš nije bilo u jedanaestom mjesecu. Uglavnom, bio je iznimno inspiriran svim onim autohtonim mitološkim pričama odradivši dobar posao kao kućokrpa. E sad, kako je većina gostiju književne večeri proboravilo u Kući za pisce nakon Ota, sretno što je za njih gotovo hermetički zatvorio, kako sam kaže “… kuću iz bajke na ivici provalije”, zaredale su se zahvale i tako Ota odvele put zvijezda podno Pazina…
I tako, nakon kojih dva sata i kusur razglabanja o romanima i žanrovskoj kniževnosti došlo je vrijeme i za

Lagani after-party u kafeu Bunker, doista lagani, jer u subotu se rano ustaje i još ranije kreće za Medulin gdje čeka prebogati program

Za neke je taj lagani after-party trajao do jedan u Bunkeru, a za one hrabrije do tri u noći koji su, prema riječima Danijela Bogdanovića imali prilike u prostorijama udruge Albus kušati izvornu istarsku “rakiju koja se pjeni” (netko je uskliknuo: “Šta ste to pili? Pa to tamo stoji od osnutka udruge”). Oni pametniji su zaobišli after-party u potpunosti jer, poznavajući organizatora, znali su da će drugi dan u punoj ratnoj spremi kročiti istarskim kršem, kušati svakojake opasne delicije i biti izloženi cjelodnevnom kulturnom mobbingu. Bravo za njih jer bilo je jasno naglašeno da se u 8:45 treba biti na pazinskom autobusnom kolodvoru (da, ujutro), spreman i čio za “prebogati program” i da se razumijemo, NIKOG SE NE ČEKA. U 9:00 POKRET!
Svanuo je drugi i glavni dan Festivala, subota 8. kolovoza. Neki mamurni, neki naspavani, neki naspavani ali i dalje mamurni uz slogan “Petnaest do j… devet”, ukrcašmo se u ohlađeni autobus jer

U 9:15 (neke se čekalo) započeo je put iz Pazina autobusom prema Medulinu

Autobus pun pisaca i onih koji životare od škrabanja i knjiga bio je jedno mirno i pristojno mjesto, kao da se u njemu voze opatice prema nekome blaženom mjestu ukazanja. Niste povjerovali, zar ne? Bez obzira na umor i neispavanost, vesela je družina u busu stvorila atmosferu kao da su na maturalcu. Doduše, pjevanje i alkohol pali su tek nešto kasnije.
Nakon što nas je Davor Šišović sve lijepo prebrojao, zakotrljali smo se prema Medulinu. Nažalost nisam upamtio simpatičnu gospođu koja nas je pozdravila u ime… opet se ne sjećam, općine možda, zaželjevši nam ugodan provod i to na način da sve prođe u najboljem redu jer ne bi htjela završiti u nekoj od naših budućih priča. Koja greška. Čim je to rekla već su počele padati ideje, a kako smo čuli, Žiljak je već imao draft kada se autobus zaustavio na odredištu. Bilo je vrijeme za prvi (kulturni) šok i to za

Obilazak Parka prirode Kamenjak po najvećoj žegi

Iz finih 23-24 stupnja Celzija što nam ih je omogućio klimatizirani autobus izašli smo na ugodnih 38. Valjda bi me manje šokiralo da knjižare plate prodane knjige ili Hollywood kupi filmska prava za domaću sf priču.
Krenuli smo tako u obilazak, samo 300 metara od autobusa uvjeravali su nas, no činilo se da smo prehodali Saharu. Uskom stazom po kamenjaru (Aaa zato se park tako zove), hodali smo kao po Golom otoku da bi na jednoj stjeni uz more vidjeli otiske dinosaura. Okej, vrijedi, pomislio sam dok konačno nismo došli do cilja. Kad vidiš te sitne, jedva vidljive otiske zaokružene crnim krugovima, odjednom bi radije u klimatiziranom kinu gledao Jurski svijet (koliko god grozan bio). Oisci izgledaju onako kako obično izgleda arheološki nalaz nakon 65 milijuna godina, nimalo glamurozno i svakako ne kao u filmovima. Ništa atraktivno, ništa spielbergovski, više kao da se negdje tijekom Jure oveća kokoš prošetala po vrućoj magmi. Možda i mi ostavimo koji otisak na povraku jer skoro da se i kamen topio.
A na povratku, čudno nešto. Ispred nas se stvorila grupa mladih ljudi u kupaćim kostimima koji su se držali za špagu i hodali kao da ih vode na pjacu za robove. Pomislio sam, o joj, oni su jučer ovdje izašli iz klimatiziranog busa, opalila ih sunčanica i eto ih sada, misle da su šezdesete i vrijeme hipi pokreta. Ili još nešto gore. No nismo imali vremena pobliže se upoznati jer je uslijedio ulazak u bus i novi šok, a već nakon kraće vožnje, dobro ohlađeni, ponovo su nas izbacili van i nekako je spontano nastala je

Milenijska fotografija ffkaovaca u društvu boškarina

Boškarini su doista mrak. Uglavnom, u oboru je bio jedan veliki gazda s mudima do poda koji je ljubomorno čuvao mladu ženku i jednim nas okom ozbiljno promatrao. Ostale ženke i jedan mlađi mudonja bili su raštrkani, a među njima i jedno mlado tele. Poput paparazza smo slikavali autohtona istarska goveda koja su hvatala hladovinu i sporo žvakala travu k’o što neki tipovi žvaću duhan. Uspjelo nam je čak i dozvati to mlado boškarinsko tele koje je navalilo na ogradu kao da hoće s nama. Htjedoh mu reći da je bolje da ne navaljuje jer ne piše mu se dobro u busu s gladnim žanrovskim piscima. Pogladio sam ga još jednom po glavi (kao i psa, ne znam drukčije, nemam iskustva; jel se goveda nekako drukčije maze?), a netko je uzviknuo: Fotkanje! Koliko-toliko uspješno smo se nagurali u kadar, a nakon toga šetnja nazad prema busu. I kad eno opet onih sa špagom.
Neki su hodali, neki malo plesali, ali svi su nas mašući veselo pozdravljali uglas na raznim jezicima slušajući svoju voditeljicu. Potom su se valjali u prašini, pa se opet smijali. Trebao je još trenutak da kroz parole koje su uzvikivali odgonetnemo što pobogu rade. Pa nešto u slavu boga, no kako nisam kompetentan suditi o takvim zabavama, a još manje željan im se pridružiti, reći ću samo da smo neko vrijeme zbijali šale na njihov račun. Možda su to isto oni činili i nama. Tko zna, misteriozni su putevi božji… Na koncu smo se požurili jer bus nikoga ne čeka (baš!) pa smo krenuli dalje jer su nas očekivale

Crne udovice pametnije od ljudi – skrivaju se u hladu kad je sunce visoko

Eh da… Usred neke pustopoljine nas je nekolicina izašla van iz busa (šok broj četiri ili pet, prestao sam već brojati) ne bi li ugledali uz poskoka najslađi primjerak domaće faune, crnu udovicu. Kakve mace, kakvi psići, degui ili zečići. Ajde da vidim kako će netko crnu udovicu zakeljit na svoj fejzbuk vol!
Nažalost koliko god mi gurali njuške u žbunje i ispod borovih cjepanica, jedino što smo vidjeli bile su njihove mreže (prema rječima naše simaptične turističke voditeljice). Ne razlikuju se baš od paučine u kutu sobe. Dobro, možda crne udovice nisu dobar predmet za zabavu. Možda nemaju smisao za humor, a kako spadaju među najotrovnije paukove na svijetu (prvo mjesto u Europi), rekao bih da je bolje da se nismo gledali oči u oči (i u tom slučaju imam lošiji omjer).
Smješkali su nam se oni ‘hrabriji’ iz busa i požurivali nas da krenemo dalje jer bilo je vrijeme za prvo

Kupanje!!!

Nakon kratke vožnje bili smo nagrađeni osvježenjem u moru, u bistrom plavetnilu plaže Kamenjak koja je doista divna, divlja i bez malo hlada. Ima ga u šipražju na uzvisini gdje se nalazio kafić Safari. Ah koji dobar osjećaj, bućnuti se u Jadran. Bili smo k’o pliskavice koje su ugledale svoj prvi tanker. Rekao sam sam sebi, ostajem ovdje, ne vraćam se u bus, Pazin, ma ne vraćam se ni u Zagreb. Ostajem ovdje dok dinosauri ponovo ne zavladaju planetom. Baš.
Dok si u moru dobro je, čim izađeš na suho najradije bi opet nazad. Naravno, popustio sam i nakon jednog skoka sa stijene (proguglajte “plaža kamenjak”) izvukao sam se iz ugodnog mora na neugodno kopno. Tuša na ovakvoj plaži nema, ali otiširao me račun u Safariju kada sam kavu iz aparata i Janu 0.5 platio 20 kuna. Jeeej! Tako otuširan, ali i dalje slan zavalio sam se u busu kraj svoga druga Ernesta jer bilo je vrijeme da krenemo na

Ručak!!!

Klopu vam neću opisivati jer bi to bilo zločesto, a vjerujem da je barem jedna osoba iz te naše bulumente stavila fotku tanjura na fejs. U glavnom papica je bila ffkastična – što to točno znači naučio sam upravo za stolom. Naime ffkastično je pridjev koji se upotrebljava za izniman doživljaj ekskluzivan za FFK. Nije to sve, saznao sam i da postoji podžanr – ffkazi (ffkasy?) u koji spadaju djela koja jedino imaju smisla biti objavljenima u festivalskim zbirkama. I konačno ffkazam – pojam koji se upotrebljava za nešto posebno (da ne kažem opet ekskluzivno) vezano uz FFK. Moguće je isto tako da sam sve to umislio ili krivo zapamtio. Ne znam, graševina je bila jako dobra, a nakon onoliko silnog sunčanja bilo je dobro što se nisam hvatao za neku špagu. Ručak je tako prošao u opuštenoj atmosferi i nabacivanju rječima kakve znaju smisliti samo pisci. Bilo je to vrijeme relaksacije i bez požurivanja… dok se Davor Šišović nije ustao i najavio da je vrijeme za pokret jer nas čeka

Uljara i razglabanje o ekstra djevičanstvu

Ja nisam neki veliki fan maslinova, ulja ali moram priznati da će mi posjet uljari Nono Bruno u Banjolama ostati u posebnom sjećanju. Osim što smo kušali dvije vrste njihova maslinova ulja uz opet divna rizling i merlot vina, saznao sam koji to sastojak razlikuje djevičansko od ekstra djevičanskog ulja. Neću vam otkriti jer to bi vam bilo kao da vam kažem da tajna Sile leži u midiklorinima. No vjerujte mi, o tim običnim, a naročito ekstra djevicama, nastat će pripovjetke, romani i epske poeme, brojni znanstveni radovi i eseji koji će se okititi sferama i artefaktima. Zapamtite, prvi ste puta o tome čitali na Inverziji.
Pravo malo veselje uz maslinovo ulje priredili su nam Medo i Pajdo. Nisu to ni kuhari ni klaunovi već mladi šarplaninci stari četiri mjeseca. Trebali bi biti opasni čuvari uljare a zapravo su prave male maze na kojima se izredao čitav autobus. Ma i toga vjerojatno ima na fejzbuku kolko hoćete. Iako nismo popili i pojeli sve što se pred nas stavilo, morali smo krenuti jer je bilo vrijeme za

Slike s izložbe

Lijepa mala knjižnica i čitaonica, ugodno klimatizirana ugostila je izložbu ilustratora i grafičara Maria Rosande Rosa. Mario je ilustrirao gotovo sve istrakonske zbirke te zbirke Festivala, a na izložbi smo mogli vidjeti dio tih naslovnica. Naravno igrali smo se pogađanja koja je naslovnica bila za koju zbirku i natjecali se tko ih može više nabrojati. Osim izložbe, cilj posjete knjižnici u Vinkuranu je bila donacija knjiga festivalskih sudionika, pa tako od nedavno uz doista dobroh stvari Vinkuranjani mogu čiatati i Sirius B. Bilo je tu i malo televizije (TV Nove iz Pule iako su svi brijali da je to Nova tv, al’ nije), pa nakon što se izredalo nekoliko autora ispred kamere, uslijedile su

Vjetrenjače, mozaici i kupanje 2

Na putu do kampa u Medulinu zastali smo na jednom malom trgiću u Pomeru da bi razgledali repliku rimskog mozaika. Okej je bilo to kratko razgledavanje pločica za kupaonicu i ubrzo smo već bili na putu za dalje. Stigavši u blizinu medulinskog kampa imali smo prilike razgledati vjetrenjaču na obali koja to još nije (fali ona nizozemska elisa), ali prema malom modelu koji smo vidjeli bit će to zanimljiv turistički motiv. Tako će stranci moći saznati kako su se u ovim krajevima vjetrenjače koristile kao mlinovi (ideju su ukrali nizozemci), a pri tome kupiti i razne vrste brašna. S obzirom da smo mi bili željnji još jednog osvježenja u moru, prije večere smo se pokupili na poznatu medulinsku pješčanu plažu. To je više šetnica nego plaža jer smo u potrazi za dubinom propješačili toliko daleko da nam se činila bližom talijanska obala od naše. A nama voda i dalje nije bila više od koljena. I tako smo Darko, Danijel, Oto, Zoran i ja propješačili medulinsku plažu, igrali se Godzille i još nekih igara u kojima nema ništa prljavo ili perverzno, potom se pokušali presvući a da sa sobom ne ponesemo tri kile pjeska i s malim zakašnjenjem pridružili se ostatku festivalske družine na večeri u kampu.
Nakon ukusnih pljukanaca s morskim plodovima, krenuli smo u potragu za tuševima. Tako su nam organizatori rekli još na početku: “Tuševa nema na kamenjaku, ali kada dođemo na večeru u kamp e tamo ih ima”. Istina, ima ih u kampu, ali mi do njih ne možemo jer ulaz u sanitarni čvor moguć je jedino s karticom od kampa. Domišljati kakvi jesmo, pronašli smo rješenje. NIšta spektakularno, nije bilo ubacivanja ala Mision Impossible preko krova. Ne ništa tako filmski. Našli smo na jednom mjestu pipu i crijevo i bez puno premišljanja se tamo malo poplahnuli. Doduše bio nam je sumnjiv velik otvor u sredini tog prostora, ali nije nas smetalo. Kada smo bili gotovi, sada svježe oprani i sretni, shvatili smo da da je to mjesto gdje se inače peru kamperi i kamp-prikolice. U ime te spoznaje oprali smo još jednom noge jer ipak idemo na glavnu točku programa i kulminaciju Festivala koja će se održati na placu u Premanturi, a to je

Predstavljanje zbirke 14. Festivala fantastične književnosti pod naslovom “Ekološke priče”

Zaredali su se tako prisutni autori čije su se priče objavljene u desetoj, jubilarnoj festivlaskoj zbirci. Kao i prve večeri u pazinskome kaštelu, tako i ovdje na placu u Premanturi, razgovore s autorima je vodio Davor Šišović. Od dvadeset autora, čak ih je petnaest bilo prisutno. Očekivali smo da će pričanje o pričama potrajati do duboko u noć, ali nekako je to Davor sveo na dva pitanja i ajd proć. S obzirom na špicu sezone, plac je vrvio ljudima, a čak ih je i vrlo pristojan broj (kad se izuzme nas) slušalo o čemu je tu zapravo riječ. Nezahvalno je prepričavati poimence što je svaki autor rekao, pa umjesto toga preporučam da pribavite zbirku Ekoloških priča. Možda vam iz knjige bude ponešto i jasnije o čemu sam ja tu do sada drobio. Kao bonus bio je tu Saša Šebelić koji nam je predstavio svoj roman Napušteni i zbirku priča Istrafantastic.
I nakon velikog finala ostali su još samo produžetci a to je bio opaljeni

After-party na placu u Premanturi u bircu na terasi koja ima bankomat

Mora vam biti jasno da u kombinaciji uobičajene lucidnosti pisca, sunčanice i hladnjače autobusa, nakon prebogatog programa uz probrani alkohol i delicije – što je ACME smjesa kao u crtićima – morala je eksplodati bolesna mašta. Kako uopće opisati to što se u tih dva i pol sata događalo na toj terasi, o čemu se pričalo, što se pilo. Sve je započelo tipičnom adolescentskom forom “jel bolje veliki ili tehničar?”. Danijel je odgovorio: “Veliki tehničar” i nakon toga je sve krenulo. Stvoren je superheroj VT s arhinemezom Jalovom gospođom i glavnim junakom Dildorom. VT nosi gumeni plašt i sljedbenik je probušida. Tu je negdje i Stoiko Kitano, pa Frigidna gospođica koja je upala u zelenu kiselinu. Od nekuda se pojavio i Kvazimudo te Vijagra boj koji jaše na jednorogu koji ejakulira dugu koja liječi venerične bolesti. Da, i klitonit. I tako dva i pol sata… Ne izmišljam, uspio sam čak dio toga snimiti i možda jednom objavim taj audio zapis – čim riješim copyrighte.
Kada smo konačno negdje oko pola dva krenuli put Pazina, u autobusu se spavalo, pilo i pjevalo. Nakon uobičajenog dogovora za jutarnju kavu koja obilježava kraj još jednog Festivala, uputili smo se na počinak. Hodali smo polako, ali ne toliko do umora koliko iz straha da nam ne bi iznenada Davor Šišović iskočio iza drveta i uskliknuo: “Ha! Zar ste mislili da je gotovo. E pa nije, tek slijedi još prebogati program koji će trajati do zore!” Da je to napravio mislim da bi letio u pazinsku jamu.

Epilog

Festival fantastične književnosti svake godine stvori posebnu povezanost među ljudima. Lokacije se mijenjaju, ali družina ostaje. Trenutci su to u kojima se pisci žanrovske književnosti doista osjećaju posebno. Veliki, dragi i ljubljeni vođa, spiritus movens festivala, Davor Šišović je obznanio da odlazi u penziju. Bio je to njegov zadnji Festival za režijskim pultom. Vrijeme je, kaže, da to preuzme neka nova ekipa. E pa nova ekipo, nemojte da ne bude 15. FFK-a jer ćete naljutiti moćnu žanrovsku scenu, a to znači da ćete vječno biti zarobljeni u književnim djelima iz kojih će vam potomci čitati kakvi ste luzeri bili. Pokažite zato da ste neki novi heroji.